уторак, 28. јануар 2014.

Smolarski vodopad, istočna Makedonija

Četvrti i poslednji post o letovanju 2011. godine. Neće biti reči o Grčkoj već o Makedoniji. Imamo običaj da povratak sa mora rastegnemo na dva dana, da svratimo i vidimo još nešto kada smo već toliki put prevalili. Makedonija se nameće kao izbor pre svega položajem i onim šta ima da ponudi a ni finansijska strana nije zanemarljiva, cene kod južnih suseda posle grčkih deluju vrlo smirujuće (osim smeštaja, tu je ponuda mala pa se i cene dobro drže). Već prvo letovanje kolima iskoristili smo da svratimo u Bitolj a 2012. posetili smo Skoplje i kanjon Matke. Sada ide priča o spavanju na Dojranu, poseti jednom vodopadu i još nečemu. I ovaj tekst prenosim sa foruma Putovanja.info (link):


Bili smo na letovanju u Grčkoj, Sarti, klasika. U povratku smo planirali da spavamo u Skoplju, da stignemo popodne, prošetamo po gradu, prenoćimo, ujutru opet prošetamo, odemo do kanjona Matke i tamo provedemo najtopliji deo dana a onda kasno popodne krenemo za Srbiju. Kao što to često biva, plan je jedno a život drugo. Plan smo promenili pošto smo odlučili da petak kada smo napustili apartman odemo na krstarenje brodom od Ormos Panagiasa do Atosa, preko Uranopolisa i nazad. Trajalo do 17h. Umorni od celodnevnog boravka na suncu nekako smo se dovukli do Kosmosa gde je, zamislite, počela rasprodaja! Iz mola su nas izbacili oko 21h i tada već nije bila prilika da se vozi do Skoplja. Plan je zapravo još ranije promenjen. Od Kosmosa (Solun) se uključujemo na ring road, isključujemo se prema Kavali a zatim vrlo brzo odvajamo na sever (bez gps-a bilo bi komplikovano, bar noću) i pored Kilkisa idemo do Dojrana. Put od Kosmosa do Dojrana dugačak je nepunih 100km ali je vrlo čudan, posebno kada noću putujete. Mislim na logiku glavnih i sporednih puteva. Ako nemate gps pratite prvo putokaze za Kilkis a kada ga prođete onda za Dojran.

Granicu prelazimo prilično brzo, u free shopu kupujemo bake rolls i seven days za večeru što se pokazalo nepotrebno pošto u Dojranu (mislim na Stari Dojran kroz koji se prvo prolazi kada se ide iz Grčke i koji je veće i ozbiljnije mesto od Novog Dojrana, udaljenog 6-7km) rade i prodavnice i restorani a i vratili su nam onaj jedan sat pa stižemo ne u 23:30 nego u 22:30. Unapred smo rezervisali spavanje u apartmanima Dan-Dar u Novom Dojranu. Ljubazni domaćini i sasvim solidan smeštaj. Ima i internet. Ujutru ustajem pre ostalih i pravim šetnju Novim Dojranom, samo da se uverim da naš smeštaj odudara od svega ostalog što ima da se vidi u ovom mestu. Imaju i apartmani Istatov (Blagoje Istatov, bivši golman Partizana), namenjeni pre svega priprema sportista a ono što zaista odudara od ovog sumornog mesta su dva više nego dobra teniska terena. Ispod škole, prema jezeru, u sred pustoši. Ograđeni naravno. Jutarnju kafu pijemo u restoranu apartmana dok se mlađe dete brčka u bazenu pored nas. Odlučujemo da tu i doručkujemo. Potpuno odmorni krećemo nazad do Starog Dojrana da vidimo kako tamo izgleda. Tamo je već turističko mesto, ima i plaža pored jezera ali kada se vraćate sa Sitonije sve to bledo izgleda.

Plaža u Starom Dojranu

Dalje nastavljamo ka Strumici. Nepunih 10km od Dojrana odvaja se put na levo kojim možete da se vratite na glavnu makedonsku džadu Gevgelija – Kumanovo. Po nagovoru prijatelja iz Skoplja, koje smo upoznali u Sartiju, idemo da vidimo Smolarski vodopad. Put od Dojrana u početku je ravan i prolazi kroz polja uglavnom pokrivena vinogradima. Preovlađuje zelena boja koju će kasnije zameniti žuta. Onda sledi uspon, jedini veći na celom putu. Penjemo se uz obronke Belasice. Pogled nazad ka dolini i jezeru je fenomenalan. Kada završite uspon put je malo lošiji, ima malo krivina ali samo do Strumice i završili ste i sa usponima i sa krivinama do Beograda. Prolazimo obodom grada i skrećemo na istok, ka Bugarskoj. Predeo kroz koji prolazimo izuzetno je lep. Plodna dolina zasejana naizmenično lubenicama, žitom i čime već, ograničena je sa južne strane Belasicom i sa severne strane nešto nižim Ograždenom. Na putu nema gužve tako da uživamo u vožnji. 

Neposredno iza Novog Sela (i malo ispred bugarske granice) skrećemo desno i asfaltnim putem stižemo u selo Smolari, gde se nalazi glavni cilj današnjeg dana. Smolari leže na padinama Belasice. Selo ko selo ali na sred sela stari javor, star 300 godina, oko njega mali trg sa prodavnicom, da me pitate što nisam fotografisao – ne znam... Do vodopada postoje putokazi tako da ne morate da testirate svoje znanje makedonskog i znanje srpskog sada već samo starijeg dela stanovništva. Kolima idete do kraja asfalta a onda nastavite obeleženom i markiranom stazom kroz prijatnu šumsku hladovinu. Do vodopada ima nešto više od 700m, nije naporno... ako baš niste u japankama... Ima i česma na sredini puta. Vodopad na reci Lomnici je priča za sebe, to morate pogledati na fotografijama. Visok je 39,5m, voda je savršeno čista, malo hladnija kao u svakom planinskom potoku. Napravljena je drvena galerija odakle ga možete posmatrati i fotografisati a ako želite ima i konopac koji vam pomaže da se spustite do vode. Ako ste pametniji od mene ponećete kupaći i peškir. Vraćamo se do kola, osvežavamo se na Lomnici i nastavljamo dalje.

Već je dva sata, gladni smo ali ručak je predviđen u Štipu a do Štipa ima još 95 km. Ponovo prolazimo pored Strumice a onda nastavljamo severozapadno, prolazimo pored Radoviša i dalje ka Štipu. Tu sam planirao pre svega da vidim zgradu Narodnog muzeja, ima je na fotografijama, i naravno da jedemo. Nismo mnogo duboko ulazili u grad, parkirali smo preko puta crkve Svetog Spasa (*), pored nje je Narodni muzej pa univerzitet Goce Delčev. Ovaj deo grada izgleda prilično lepo. Jedino što mi nije jasno, a što ćete videti na slikama, je prazno rečno korito, uredno ozidano. Nije problem što je prazno nego što je u njemu trava toliko visoka kao da voda nije godinama tekla. Nedaleko odatle pronašli smo mali i fini restoran i pojeli lagani ručak po cenama koje posle grčkih izgledaju smešno. I to je to, već je bilo 17h a imali smo još 500 km do Gornjeg Milanovca.

Narodni muzej u Štipu

Izlazimo iz Štipa i krećemo ka Velesu. Tu bi trebalo da se uključimo na autoput. Onda nailazimo na raskrsnicu gde se pravo ide ka Kumanovu a levo ka Velesu, izlazi na autoput a onda okreće severno ka Kumanovu. Vadimo kartu, procenjujemo dužinu oba pravca, cenimo da ne može biti nekih iznenađenja ala Peć–Kula–Rožaje, i ispravno biramo sporedni put. Bez problema stižemo do Kumanova i prolazimo kroz grad da bi natankovali rezervoar i time svesno smanjili priliv u već istrošeni budžet republike Srbije. Na autoput uključujemo se tek iza Kumanova. Celu Makedoniju prošli smo alternativnim pravcem Dojran – Strumica – Radoviš – Štip – Sveti Nikole – Kumanovo. Put je ravan svo vreme, sem onog uspona ispred Strumice. Kvalitet puta je sasvim solidan izuzev jednog dela ispred Štipa gde je još uvek kaldrma. Gužve nigde nije bilo tako da sam svo vreme vozio 90-100. Predeli kroz koje smo prolazili su prelepi, uglavnom idete kroz doline oivičene manjim ili većim planinama sa obe strane. Na delu oko Štipa ceo predeo dobija nestvarno lepu zlatnu boju, nešto od popodnevnog sunca a mnogo više od sasušene trave. Da skratim, zaista sam uživao u vožnji. Naravno, ovaj pravac je samo alternativa glavnom putu, ako hoćete da promenite ili nešto da vidite. Dobra alternativa.Onda smo stigli na granicu i tu je negde čarolija počela da isparava. Kratka pauza kod motela Predejane i još jedna na pumpi oko Jagodine. U Milanovac stižemo ispred 23h. Pivo se potpuno ohladilo, ceo dan nas je čekalo... Grčku ne mislimo da menjamo a verovatno ćemo nastaviti da obilazimo Makedoniju u povratku. Vrlo blizu Smolarskog ima još jedan vodopad – Koleški. A i nisam se istuširao ispod Smolarskog. Možda produžimo taj povratak na tri dana.


Fotografije


(*)  Prenoseći ovaj tekst utvrdio sam da sam svojevremeno napravio grešku. Nije u pitanju crkva Svetog Spasa već Svetog Nikole. Postoji i crkva Svetog Spasa u Štipu ali ova na fotografijama je definitivno Svetog Nikole.


недеља, 26. јануар 2014.

Krstarenje duž Atosa

Treći post o letovanju na Sitoniji. Ovoga puta o krstarenju od Ormos Panagiasa do vrha Atosa, zatim do Uranopolija i nazad do Ormos Panagiasa. Dešava se poslednji dan letovanja, pošto smo napustili Sarti. Posle smo produžili do Soluna i taj dan završili u Dojranu. Ideja bila pun pogodak.

Prethodni izlet koji pominjem u tekstu desio se daleke 2004. Saška (supruga, prim.prev.) i ja proveli 7 septembarskih dana u Pefkohoriju. Jedan dan bili za izletu koji je imao sledeći plan: autobus od Pefkohorija do Uranopolija sa svraćanjem u Pirgadikiju, krstarenje duž Atosa, kraće slobodno vreme u Uranopoliju, odlazak u Kakovo, metoh Hilandara, Stagira - Aristotelov park, odlazak do vrlo simpatičnog gradića Arnea koji se nalazi negde u sredini Halkidikija, daleko od mora, povratak u Pefkohori. Ostao nam u vrlo lepoj uspomeni, ne znam da li ga još uvek organizuju ali vredeo je sve pare. Tada smo išli bez dece i bez fotoaparata pa smo odlučili da ponovo prođemo brodom pored manastira.

Naravno, i ovo preneto sa foruma Putovanja.info (link), sa malim izmenama:


Nije naš brod ali je vrlo sličan našem.

Išli smo na izlet ali iz Ormos Panagiasa (u daljem tekstu OP). Pošto smo letovali u Sartiju, napravili smo kombinaciju da poslednji dan krenemo, ostavimo kola u OP, odemo na izlet i po završetku krstarenja produžimo dalje za Solun.
Išli smo sa agencijom Ormos Travel, iz OP. Cena je 25e po osobi s tim što je dete od 14 godina išlo po pola cene a od 9 godina free. Isti izlet u Sartiju košta 28e ali u pola cene idu deca 6-12 godina, starija plaćaju punu cenu. Tako da ako imate veliku decu kao mi, pravac OP. E, tamo izgleda ima dosta tih agencija, vidim da je celo mesto u tom fazonu. Mi nismo gledali druge cene, samo kod Ormos Travela, moguće da ima i nešto povoljnije...

O samom izletu. Ide se brodom koji je lep, ima tri nivoa paluba, ima klimatizovanu prostoriju (za manju decu može da bude značajno), ima dva bara gde cene pića nisu mnogo nepristojne. Plovi se od OP pravo ka vrhu Atosa, u početku je Sitonija interesantnija, kasnije se prebacite na Svetu Goru. Od vrha Atosa plovi se ka Uranopolisu, tu se iskrcavamo i imamo dva sata i onda još sat i po vožnje do OP. Zvanično izlet traje 9:30 - 16:30 ali stiže se u 17h. U povratku svirka uživo, domaćini igraju i hvataju sve one koji preblizu priđu da i oni igraju. Da, pojavili su se i delfini, naravno u trenutku kada sam ja otišao u wc Postavljena slika .


Pogled na vrh Atosa.

Pošto sam išao isti izlet iz Uranopolisa, pre nekih 7 godina, neko svoje lično poređenje: iz OP je interesantnije jer se ide kružnom stazom, drugo ovo iz OP je kao celodnevni izlet, sa sve iskrcavanjem u Uranopoliju, što svemu daje drugačiju dimenziju. Problem je što mislim da brod ne prilazi dovoljno blizu Svetoj gori i manastirima. Ako se dobro sećam (a voleo bih da još neko potvrdi) kada smo išli iz Uranopolija plovili smo tik uz obalu. Sada smo bili pristojno daleko, šef je poneo dvogled ali nije to to. Mislim da je fazon u tome što uz samu obalu plove brodovi od Uranopolisa ka vrhu Atosa a kada se vraćaju plove dalje od obale. Drugim rečima, ako idete iz OP ne prilazite toliko blizu kao kada idete iz Uranopolija. Nije mala razlika u doživljaju što se može videti po broju i kvalitetu fotografija - većina je iz Uranopolija.


Eto, pa ko šta voli. Naravno, zavisi i gde letujete...




Još nešto moram da dodam što nisam napisao na forumu. Par reči o Uranopoliju (ili Uranopolisu, nisam siguran). Proveli smo u njemu oko dva sata i nije nam trebao ni minut više. Mesto je interesantno kao pogranično, od njega se ide brodom na Svetu Goru, tu se vade vize i završavaju druge formalnosti. Osim kule Andronikosa koja se nalazi u samoj luci i koja jeste atraktivna i izgledom i lokacijom, ništa drugo nemate da vidite. Tipičan grčki gradić, ni posebno lep ni ružan. Više o gradu i kuli imate ovde.

Fotografije

петак, 24. јануар 2014.

Plaže Sitonije

Idemo dalje, ponovo nešto što sam 2011. godine pisao na forumu Putovanja.info o letovanju na Sitoniji. Pre tog teksta dodao bih nekoliko reči. Prethodne godine bili smo na Tasosu i to je bilo do sada možda i najlepše zajedničko letovanje. Sitonija je nekako ostala u senci tog Tasosa. Potpuno neopravdano jer mnogo lepo smo se proveli. 

Sitonija je pravo mesto za odmor. Nema ništa spektakularno što bi morali da vidite a opet priroda je prelepa i ima puno usamljenih plaža, divljih ali i uređenih, van naseljenih mesta, gde možete opušteno i udobno provesti ceo dan. Naseljenih mesta ima malo, tačnije dva veća i nekoliko minijaturnih. Neos Marmaras je skoro pravi grad i sa ekskluzivnim letovalištem Porto Karasom ne liči mnogo na druga mesta na Halkidikiju. O Sartiju sam rekao šta sam imao u prethodnom postu. Odgovorno tvrdim da je svako selo svetog trojstva Kasandre (Polihrno, Hanioti, Pefkohori) lepše od Sartija. Ostala mesta su prilično mala i morate pažljivo da odaberete gde ćete se smestiti.

Ulica u Neos Marmarasu

Takav, kakav je, Sarti nam je bio baza odakle smo nekoliko puta napadali okolne plaže i dva puta otišli na zapadnu stranu poluostrva. Na forumu Putovanja.info postoji spisak plaža Sitonije, ima ih preko 50 tako da nije loše obavestiti se pre polaska koje vam odgovaraju. Naravno, nismo jurili da ih sve obiđemo, posetili smo nekoliko i mislim da smo napravili dobar izbor. Pogledajte obavezno fotografije. Pored svake je uneta lokacija tako da možete da vidite gde se koja plaža nalazi.
prvi post, iz Grčke
Znači danas bili na plaži Karidi, u popodnevnim satima. U pitanju je peščana uvala, vrlo plitka. More je mirno, nekih 30m od obale ne prelazi preko kolena. Pesak sitan, onaj najsitniji. Očekivano, plaža je prepuna male ali sasvim male dece (sa roditeljima, naravno) i baba i deda (bez roditelja...). More danas nanelo trave, ne znam dal je tako stalno. 
E, dobro, zalazak sunca je prelep što ovde u Sartiju nemam prilike da vidim. Biće fotki.
I ako već idete pa još i kolima, vodite računa parking je takođe pod peskom, možete lako da se zaglavite. 

Zalazak sunca na Karidiju

drugi post, po povratku
Kalamici ima vrlo lepu plažu, mislim na središnu plažu ispred... mesta Kalamici. Levo od te plaže (kada se gleda ka moru) je valjda nudistička a desno je plaža kampa. Na te dve nismo bili. Na ovoj središnoj bili smo jedno popodne. Pesak je je nešto krupniji nego u Sartiju, pretpostavljam da nije za pravljenje figura ali za kupanje je ok. Voda je prilično čista a dubina dolazi prilično brzo. Poseban šmek plaži daje maleno ostrvo u desnom delu. Do ostrva može i peške, ako ste malo viši. Na plaži ima više barova sa ležaljkama, onaj preko puta ostrva je sasvim ok. Na plaži je bilo prilično sveta, prijatelji koji tu letuju godinama kažu da ranije nije bilo tako, da se gužva povećala ove godine. Hteli da dođemo još jednom ali nismo stigli.

Plaža u 
Toroniju je uska ali dugačka. Mislim na onu glavnu plažu. Pored nje, ima još dve izdvojene uvale, na strani prema Neos Marmarasu. Dubina kreće vrlo brzo, već posle 5-6m. Pesak krupniji. Plaža nas nije posebno oduševila, naravno poredeći je sa nekim drugim plažama na Sitoniji. Zato su ležaljke beach bara Barakuda vrlo udobne. Malo dalje od centra plaže ima puno praznog prostora, ko voli da se osami nema problema. Nije zgodna za malu decu, zbog dubine.

Toroni, pusta plaža udaljena od mesta

Lagomandra je plaža na kojoj možete ceo dan da provedete. Dugačka, široka, čista voda, krupniji pesak. Dubina nastupa relativno brzo mada ne toliko kao u Toroniju. Ima bar na plaži sa dosta ležaljki ali ima i prirodni hlad duž cele plaže. Kolima možete sići sa puta do same plaže, ima hlad za kola. Iza plaže je apartmanski kompleks u kome se nalazi i prodavnica. Ko je sa te strane Sitonije, ne bi trebalo da je propusti.

Portokali ili Orange Beach pominje se u svim brošurama, ne bez razloga. Vidite fotografije, da ja ne prepričavam. Kolima se skreće sa puta i vrlo brzo se stiže do dela predviđenog za parking, iznad same plaže. Ako poranite pronaći ćete celodnevni hlad. Na plaži nema puno peska, veliki deo je u stenama. Onaj najveći peščani deo je skoro potpuno zauzet ležaljkama i opet ako poranite zauzećete mesto. More ima prelepu boju, plićak je dosta dugačak, postoji stena sa koje možete da skačete ali vodite računa na koju stranu to radite - ima puno podvodnih stena. Idealno za ronioce, prvi put mi bilo krivo što nemam masku. Skroz desno od ležaljki u stenama ima pojedinaca ili parova koji su se osamili. Kažu da ima nudista, ja ih nisam video. Prelepo.

Portokali ili Orange Beach


Ipak naš izbor br.1 kao najkompletnija je 
Armenistis. Dovoljno široka, dugačka, dovoljno ali ne i suviše dugačak plićak. Prelepa boja mora. Iza plaže nalazi se kamp Armenistis, sa barom, restoranom, prodavnicom... Kola parkirate ispred kampa i na ulazu ostavite bilo koji dokument, ulaz se ne plaća. Puno mladog sveta na plaži. Prijatna muzika. Bez ijedne zamerke.

Goa je vrlo lepa plaža, usečena u steni, sa barom koji je izgleda poznatiji nego sama plaža (moja slobodna procena, na osnovu nekih plakata po Sartiju). Na žalost ostatak porodice nije delio moje oduševljenje pa smo samo svratili jedno popodne.

Sarti ima vrlo dugačku mainstram plažu. Pesak je sitan. U Starom Sartiju dubina brzo nastupa (tako kažu) u Novom Sartiju treba ići malo duže dok ne dođe preko glave. Za moj ukus predugo ali opet nisam morao da brinem za malo dete. U tom Novom Sartiju gužve nije bilo, svaki dan smo bili u prvom ili drugom (poslednjem) redu. Ležaljki nema, ima ih u starom delu. Prilično široka plaža, na dva nivoa, prvi nivo je ravan idealan za sportove na pesku, onda ima stepenik i druge deo koji ima onaj normalni pad ka moru. Voda nije bila preterano čista, bilo je i talasa ali iz nekog razloga ljudi u Sartiju znaju da bacaju svašta u vodu što ne rade na drugim plažama. Problem sa ovom plažom je što ima mnogo lepših oko nje ali za plažu u mestu te veličine, ako nemate kola, sasvim je solidna.
Nedaleko od Novog Sartija je mali kompleks apartmana i hotela, nazvan po jednom od njih 
Sarti Beach. Tamo je još veći plićak, mislim da nisam ni stigao do dela gde voda ide preko glave, neprihvatljivo...

Fotografije:


четвртак, 23. јануар 2014.

Sarti 2011

Na početku sam obećao da ću preneti i neke tekstove koje sam ranije pisao. Započinjem seriju od četiri teksta koja sam svojevremeno napisao na sajtu www.putovanja.info o letovanju na Sitoniji 2011. Namerno kažem na Sitoniji a ne u Sartiju, pošto smo ga tako i doživeli. Išli smo kolima i skitali po okolnim plažama. Imajte u vidu da je pisano pre dve i po godine. Za početak tekst o Sartiju, sledeći će biti o plažama Sitonije (link):


Sve plaže Sartija, pogled sa severa


Letovali smo u Sartiju 4 – 15 jula. Skitali smo po plažama Sitonije ali smo i dobar deo dana proveli u samom Sartiju (demokratija, poštovanje prava manjine, najmlađe).

Ovde malo o Sartiju. Iskreno, Sarti mi se nije posebno dopao. Ako hoćete na Sitoniju, Sarti je logičan izbor ako imate veliku decu. To i dalje mislim. Ali samim mestom nisam oduševljen. Prva dva dana osećao sam da mi nešto nedostaje. Onda sam shvatio šta – u Sartiju skoro da nemate dvorišta. Pre dve godine bio sam u Polihronu i evo šta sam imao ispod terase – link. U Sartiju je zemljište isparcelisano, podeljeno i onda je naravno svako gradio šta je mogao, maksimalno koristio prostor. Nema dvorišta, nema onih zelenih travnjaka koji se svakodnevno zalivaju, broj palmi je zanemarljiv. Drugo, u celom mestu nema trg ili neki sličan prostor, nešto prema čemu bi ste se orijentisali. Zapravo postoji trg ali je prilično popunjen restoranima, trafikama i sl tako da uopšte nemate utisak trga. Ima i neki prazan prostor koji definiše granicu Starog i Novog Sartija ali to ... ne izgleda baš najlepše. Nema ni neko šetalište pored mora. Nešto su pravili ali to nije zaživelo još uvek. Glavna ulica, ona u kojoj je najviše sveta, ide između prvog i drugog reda kuća od plaže. Prepuna je prodavnica, ima nešto ugostiteljskih objekata svih vrsta i par agencija. Nisam uživao šetajući tuda. Ulica pored mora nije zaživela, tuda malo ko prolazi. Obično kažu za Sarti da nije samo turističko, da je i ribarsko mesto. Ako mislite da ćete videti neke stare i lepe zgrade, od toga nema ništa. Sve stare zgrade su ružne straćare, od nekog primorskog šmeka malo toga ima. Mi smo bili u Novom Sartiju, na južnom kraju mesta. Hteo sam da idemo u Stari Sarti ali pošto ni tamo nisam video ništa što bi se uklapalo u pridev stari, ovako je bolje ispalo – bila je manja gužva i plaža je bolja u Novom S.


Plaža u Novom Sartiju

Stigao sam do plaže. Plaža u Novom Sartiju je sasvim ok. Tipičan mainstream, pesak i more, bez ikakvih devijacija tipa uvala, zaliva, ostrva, dokova i sl. Više nego dovoljno široka. Ima dva nivoa, prvi na koji nailazite je potpuno ravan, pesak je dobro utaban, idealno za sportove tipa odbojke, tenisa i sl. Onda ima pad i plaža se spušta ka moru. Nema gužve (bar u prvom delu jula), uglavnom smo bili do mora ili malo nazad da se ne bi gurali. Ono što je karakteristično za Sarti je vetar koji uvek duva. Nekada jače, nekada slabije ali nikada ne prestaje. Plićak je dugačak, dovoljno da deca uživaju ali opet ne preterano, možete da se odmaknete ako hoćete da plivate.

Za snabdevanje imate Arvanitidis, pored magistrale, negde oko sredine mesta. U Novom Sartiju ima market Atlantida koji ima sasvim ok cene, posebno voća i povrća. I naravno, kada dolazite na Sitoniju, iza Nikitija, imate Lidl. Giros je najbolji i najveći kod Obeliksa. To je neko već napisao na forumu (hvala mu). Jedan od najboljih koje sam jeo.

E, još smeštaj. Išli smo na bum, nismo mogli da definišemo termin a kada smo videli da možemo da idemo početkom jula, već je sve bilo popunjeno. Međutim, uopšte se ne žalimo. Smeštaj smo tražili nepuna dva sata. Verovatno bi još cunjali okolo ali deca su se umorila a i bili smo zadovoljni onim što smo našli. Negde je bilo mesta, negde nije, uglavnom studio, retko gde 4-krevetni apartman. Mogli smo da biramo a izbor je pao na Hotel Azalea. Mislim da sam i o tome pisao, sa lica mesta. Nikakav luksuz ali ogromna, prelepa terasa i udobni kreveti. Pokušaću da stavim fotografije. Naša soba je bila na uglu, gledala na jug i zapad.  Mi smo mogli da biramo u kojem delu terase da sedimo, na koju stranu da gledamo. Većina soba gleda samo na zapad i ne znam kako je u njima.


Hotel Azalea, južna strana. Naša terasa skroz levo, gore.

I na kraju. O ukusima ne treba raspravljati. Meni se Sarti nije dopao. Konkretno, mislim da su mesta na Kasandri lepša. Da li bi ponovo otišao u Sarti? Pitanje nije dobro postavljeno, treba da glasi: da li bi ponovo otišao na Sitoniju. Naravno! Bez dileme. Da li će nam Sarti ponovo biti baza? Moguće, posebno dok deca letuju sa nama. Kasnije možda odaberemo neko manje i lepše mesto (Kalamici, Ormos Panagias... ). Drugo, ako idete kolima, idite slobodno u Sarti i skitajte okolo. Ako ne idete kolima, ne bih preporučio Sarti.

Ne mogu da završim, imam utisak da sam bio suviše oštar. Da me ne shvatite pogrešno, u pitanju je čista estetika. Sarti ima sve što je potrebno da provedete lep odmor. Na kraju mi smo bili zadovoljni. I više od toga...

 Fotografije

недеља, 19. јануар 2014.

Parndorf, jedan dan i dve noći

Ovo je verovatno najsvežiji blog koji ću ikada napisati. Stigli smo sa ove ekstremne akcije pre nekih sat vremena, oprao sam zube (konačno!), doručkovao, skuvao kafu i evo me za compom, nemam pametniju ideju nego da napišem gde i kako moj bračni drug i ja provedosmo vreme od petka uveče pa do jutros. 
Za neupućene, Parndorf je manje mesto u blizini autoputa koji od Beograda, preko Budimpešte ide ka Beču. Od glavnog grada Austrije udaljen je nekih 50km. Nedaleko od mesta a pored samog autoputa izgrađen je veliki outlet centar. Na sajtu popusti.rs već duže vreme reklamiraju se jednodnevni odlasci do tog outlet centra, sa ili bez posete Beču. Dve noći u putu, bez spavanja. Već neko vreme merimo, procenjujemo, rasčlanjujemo - isplati li se ići. Onda smo shvatili da nećemo saznati dok ne probamo i eto probasmo. Evo nekoliko praktičnih informacija iz prve ruke.

Bile su dve varijante, Lavli travel je vodio za 22e do Parndorfa a do Beča fakultativno, uz doplatu od 10e. Hit travel je za 25e uključivao i Beč u ponudu. Odlučili smo se za drugu varijantu (ako za 3 sata u Parndorfu nešto uradimo, možda skoknemo i do Beča). Polazak je bio u 23h ispred SC. Svraća se u Novi Sad po ostatak grupe. Autobus je bio vrlo udoban (agencija Oktopod je zajedno sa Hit travelom radila putovanje, njihov je bus) tako da smo prespavali skoro ceo put i ne znamo šta je uzrok dugog zadržavanja na mađarskog granici. Uglavnom budi nas vodič oko 4:40 i saopštava da konačno možemo da izađemo iz busa i prođemo policijsku kontrolu. Plan je bio da se stigne između 8 i 9h i da se vreme do otvaranja tržnog centra (9h) iskoristi za supermarket koji radi od 8, a da se u Beč krene oko 12:30. Dugo putovanje je sve to poremetilo, iz busa smo izašli nešto pre 10h i dobili nepuna tri sata u TC. Odmah smo znali da nećemo stići u Beč i u zakazano vreme se pojavili samo da o tome obavestimo vodiča.


O samom shopingu. Morate da znate šta hoćete ili da znate da nećete ništa posebno i da onako šetate i razgledate (kao i u životu uostalom...). Jer ako odaberete obe opcije i vreme do 18h biće vam kratko. TC je ogroman i zgodno je obavestiti se na vreme o prodavnicama i popustima koje nude. Registracija na sajtu omogućava vam 5 kupona za 10% popusta u nekim prodavnicama, može fino da se iskoristi.

Znači TC radi do 18h a autobus iz Beča kreće u 20:30 što znači da negde treba provesti tri sata. Mesto Pardnorf udaljeno je neka 2km ali nismo bili baš raspoloženi za šetnju, posebno po mraku i po putu. Obližnji hotel Pannonia Tower nudio je udoban separe i dobar cappuccino po pristojnoj ceni. Posle dugog sedenja izlazimo u ne toliko hladnu ali vetrovitu januarsku noć i odlazimo do sada opustelog TC. Očekivali smo da se još neko pojavi ali bili smo jedini koji smo popodne u carskom Beču menjali za celodnevni juriš na outlet centar sa ostacima novogodišnjeg popusta. U neko doba staje automobil, dva policajca u civilu interesuju se šta tu radimo. Bili su skroz ok, više smo im delovali čudno nego kao moguća pretnja. Iza njih pojavljuje se i naš autobus. Ponovo udobna vožnja, bez problema overavamo tax free na mađarskoj carini i bez pitanja prolazimo našu. Nije uvek tako. U Beogad stižemo u 06:00.

Za kraj: sasvim prihvatljiva avantura, za male pare. Bolje bi bilo da smo izabrali turu gde je Beč samo fakultativan, pretpostavljam da bi povratak bio ranije, po zatvaranju TC. Ako planirate kupovinu u TC, tri sata je malo. Bez primedbi na organizaciju i još jednom pohvale na račun autobusa, ipak je to najvažnija stavka na ovakvim turama.

уторак, 14. јануар 2014.

Božićni uspon na Rtanj

Svaki put kada idem na planinarenje i kada alarm zacvrkuće u mraku vidikovačkog jutra, odakle su se pevci odavno iselili, bar na trenutak pomislim: šta mi sve ovo treba? A Rtanj je poseban, na Rtanj se kreće u 05:45 i to sa Novog Beograda pa preispitivanje želja i mogućnosti bude i duže i bolnije. I dok tumaram po kući, trudeći se da ne naletim na stolicu od klavira ili neku sličnu nagaznu ili odskočnu minu a opet da ništa ne zaboravim, čini mi se da niko osim pekara i šašavih planinara nije budan. A onda izađem na ulicu gde me sačeka neki čudan i šaren svet. Od noćobdija koji poput vampira žure da se sklone pre svitanja, umornih radnika koji spavaju dok čekaju autobus, do mladića koji se vraćaju iz provoda i devojaka čije mini suknje potpuno groteskno izgledaju u neodgovarajućem ambijentu. Ipak najveći šok (pored jednog ludaka izrazito crnih očiju koje su se caklile, koji me je pitao dal radi riba - zbog štapova koje sam nosio) doživeo sam jednog ranog jutra prolazeći pored divljeg buvljaka preko puta vidikovačke pijace. Bio je prepun ljudi koji su se užurbano ali vrlo precizno kretali po mraku, zauzimajući na vreme svoja mesta i dovlačeći robu i kartone na kojima će je izložiti. Robu koja teško da vredi goriva potrošenog da se dovuče do Vidikovca. Slika od koje se još uvek nisam oporavio. Nego da se vratim Rtnju.

Za neupućene, Božićni uspon na Rtanj je tradicionalna, republička akcija što znači da se svake zime iza Božića gore okupe planinari iz svih krajeva Srbije pa i šire, što se kaže sa prostora regiona. Ove godine je 30-ti put organizovana a ja je treći put (uzastopno) nagradio svojim prisustvom. Već na prvoj akciji bilo mi je jasno zbog čega je ona posebna. Prvo Rtanj je posebna planina, omiljena među planinarima i pobornicima teorija zavera. Drugo termin na početku godine, posle decembra koji je skoro pa mrtva sezona, idealna je prilika za susrete sa prijateljima, čestitanja i naravno za večite priče gde smo bili i gde ćemo ići. A susreti počinju već na pupmama duž auto-puta, nastavljaju se tokom uspona, odmora na vrhu i kulminiraju u restoranu. I kada sve to vidi čoveku bude jasno zašto ljudi i po deset i više puta dolaze na ovu akciju čiji se program ne menja, koju loše vreme zna ozbiljno da ugrozi ali gde uvek bude interesantno.

Ove godine ni z od zime. Pravo prolećno vreme. Potpuno različito od prethodna dva uspona. Prošle godine smo za probijanje kroz dubok sneg i maglu bar bili nagrađeni fenomenalnim uslovima za fotografisanje (pisaca) dok pretprošle nisam mogao da rukujem aparatom koliko sam se smrzao ali to je neka druga priča... 

Rtanj nije mnogo visok ali izgleda fascinantno, naglo se izdiže i potpuno dominira okolinom. Osim što najviši vrh Šiljak (1570) liči na piramidu, karakterističan je po oštrom i dugom grebenu. Uspon se vrši sa severne i južne strane. Severni uspon je nešto duži i atraktivniji, južnim se ionako svi vraćaju. Mi smo krenuli nešto drugačijom varijantom sa severne strane, sa idejom da izađemo na Kusak (1309) koji se nalazi na suprotnom kraju grebena od Šiljka i da pređemo ceo greben. Prethodne godine bili smo među retkima koji su tuda prošli a ove je bilo više sveta. I staza je bila sveže obeležena. 



Polazna tačka je selo Lukovo. Prvi deo je potpuno nezanimljiv, ide se zemljanim putem, onda kroz šumu, onda preko kamenja... Staza nije laka, plus što smo sve vreme u senci pa nas sunce ne dohvata. Oko 1100m visine trud počinje da se isplaćuje, nailazimo na niz od 4-5 atraktivnih vidikovaca, svi gledaju dole na Lukovo i dolinu kojom put od Paraćina ide dalje ka Boljevcu i Zaječaru. Pored doline otvara se pogled i na vrhove Rtnja. Stižemo do stene ispod Kuska i kada je savladamo sledi iznenađenje - na Kusku je gomila planinara, njih bar 30 se čvari na toplom, zimskom suncu. Naravno pridružujemo im se.



Posle kraće pauze idemo dalje. Prelazimo ceo greben, prolazimo ispod vrha Preslo (1405), sastajemo se sa grupom koja ide klasičnim severnim usponom i zajedno izlazimo na Šiljak. Ovaj deo treka je mnogo lepši, pogled je izuzetan i sve vreme smo na suncu. Nije baš najugodniji za kretanje, jak je nagib i ima puno kamenja. 



Na vrhu ostajemo skoro ceo sat. Toplo je, ne moramo da žurimo. Fotografišemo se besomučno i uživamo u pogledu na okolne planine i gradove. Boljevac se vidi kao na dlanu, Zaječar se nazire u daljini. Spuštamo se južnom stranom, izbegavamo put, čistinu od vrha do šume prelazimo pravo, kolena nas verovatno proklinju. Onda se ukolotečimo i uključimo u šumsku stazu koja će nas odvesti u naselje Rtanj koje je završna tačna akcije. Nema leda kao prethodne godine ali i blato može da bude klizavo.. na sreću održao sam se na nogama. 



Selo Rtanj, nekadašnja rudarska kolonija, nema više od 200 stanovnika. Dobro se pripreme za invaziju planinara pa iznesu šta imaju za prodaju. Pored čuvenog rtanjskog čaja kupio sam i med, izgleda da nisam pogrešio. Ispred prodavnice gužva. U ovim krajevima skoro isključivo se pije zaječarsko pivo. Šarenilo registracija na autobusima i automobilima govori o popularnosti akcije. Idemo u restoran odmarališta Rtanj. Pun je kao i obično. Konobari se probijaju sa činijama pasulja. Ne mogu da stignu da donesu piće pa odlazimo sami do šanka. Hvatamo slobodan sto ali samo sa dve stolice. Menjamo se, dvoje sede za stolom, dvoje na stepenicama pored stola. Atmosfera je potpuno opuštena i nekonvencionalna. Onda restoran počinje da se prazni, grupe lagano odlaze. Oko 6h i mi krećemo. Ne možemo da prođemo od niškog autobusa, čekamo vozača, otišli su da ga pronađu. Nema nervoze, suviše smo se dobro proveli...

Na kraju 13.8 km sa oko 1300m uspona. Nisam nezadovoljan vremenom ali opet božićni uspon treba da bude sa snegom, kao prethodne godine. Dobio sam bronzanu značku za treće učešće, možda bih se i hvalio ali društvo oko mene se okitilo srebrnim a Vlada nas sve zasenio zlatnom. Ne bih da nabrajam društvo, plašim se da nekog ne preskočim, samo ću da kažem da su mi ulepšali dan i da mi je bilo vrlo prijatno sa njima. Stara ekipa plus neki novi ljudi koje sam upoznao. Novi prijatelji, stari planinari...

уторак, 7. јануар 2014.

Na lepom, plavom Dunavu

Kako lečiti živce od decembarske fertutme? Odvezete se do sela Ram, kolima ili autobusom, obiđete ostatke srednjevekovne tvrđave a onda krenete lagano nizvodno pored samog Dunava, putem koji je u početku asfaltiran a kasnije dobro nabijen i širok tako da i kola mogu da prođu. Dunav na tom delu toka pravi veliku krivinu i kruži oko Velikog brda i Gorice. Možete da se popenjete na brda, pri čemu ćete imati fenomenalan pogled, a možete i da produžite putem koji sve vreme vodi pored reke. 
Ima još jedan uslov - da bude lepo vreme. Što znači da dobar provod ne možete da naručite, morate da idete više puta i jednom će se karte složiti kao ovog sunčanog 2.januara, više prolećnog nego zimskog dana, istina vetrovitog ali sa odličnom vidljivošću i nestvarno plavom bojom Dunava.

Prvog januara tradicionalno ne izlazim iz stana tako da je drugi januar i teorijski prvi dan za treking u novoj godini. Prethodne godine išli smo na Zagajička brda. Kružna tura od sela Grebenac. Potom smo dodali još 7km tako što smo prošetali od glavnog puta do Dunava, pored bare Đurice. Dan je bio prelep ali ne zimski već pravi prolećni. Pred sam zalazak sunca gledali smo preko Dunava tvrđavu Ram. Ove godine smo baš tamo otišli.

Ponovo je akciju vodio Vlada Radivojević i ponovo je vreme više ličilo na prolećno nego na zimsko. Autobusom smo stigli do sela Ram gde se nalazi istoimena tvrđava. Ne zna se tačno kada je podignuta a prvi put se spominje u zapisu iz 1128. godine. Turski sultan Bajazit II obnovio je i ojačao utvrđenje početkom XVI veka. Mada se nije mnogo ulagalo u nju tvrđava je u solidnom stanju a u planu je i rekonstrukcija koju opet Turci plaćaju... kad mi nećemo.



Posle obilaska tvrđave krećemo dalje i spuštamo se do rečnog pristaništa sela Ram. Tamo se nalazi skela koja tri puta dnevno prelazi na drugu stranu, do Stare Palanke. Idemo dalje nizvodno, pored reke, prolazeći pored čamaca sa leve i kućica sa desne strane. Nailazimo na prelepu plažu, ideja da je posetimo preko leta prosto se nameće. Utabani put vodi skroz pored Dunava i prati krivinu koju ovaj pravi. Mi ga ubrzo napuštamo i penjemo se na Veliko brdo. Ono je potpuno golo i sve vreme imamo izuzetan pogled na Dunav i predele preko Dunava. A tamo se ređaju bara Đurica, kanal DTD, Stara Palanaka na samom kraju kanala, ušće Nere koje predstavlja granicu sa Rumunijom. U daljini se vide Banatska Palanka, Vračev Gaj i Bela Crkva.



Idemo dalje i dolazimo na Goricu, najvišu tačku ovih brda. Odatle vidimo i deo Dunava koji nas obilazi sa istočne strane. Posle krivine reka hvata pravac sever-jug. Pauza za klopu. Nas nekoliko ignoriše jak vetar i ostaje na vidikovcu ali uskoro i mi moramo potražiti zavetrinu. Spuštamo se ka reci i idemo ka selu Zatonje koje je krajnja tačka današnje šetnje.

Ulazimo sa severne strane u klasično gastarbajtersko selo. Smenjuju se stare i trošne kuće sa novim i nekorišćenim. Nema mnogo ljudi ili ih mi ne vidimo. Cilj je naravno prodavnica koju potpuno okupiramo, privremeno potiskujući domaće stanovništvo. Nešto ispred 14h Vlada najavljuje povratak.




Idemo skoro istim pravcem nazad ali ovoga puta se ne penjemo na brda već se krećemo pored same vode. Popodnevno sunce stvara prelepe prizore. Dok ga je bilo zaostajao sam za grupom, nisam mogao da prestanem da fotografišem. Sve sam se nadao istrošiće se baterija ali pre nje istrošilo se sunce, brdo se postavilo između njega i Dunava. Onda lagana šetnja do Rama uz prijatan razgovor i tihi šum vetra koji se u međuvremenu smirio. 



Stižemo u Ram istovremeno sa zalaskom sunca u Dunav. Ima nas mnogo pa gazda kafane nije mogao da obeća riblju čorbu za sve, jedino što je nedostajalo da ispuni dan. Na sreću zaječarskog ne nedostaje...

Na kraju je bilans 21.9km i nešto manje od 400m uspona. Plus otkriće izuzetno atraktivne staze kojoj ću gledati da se često vraćam. 




Fotografije:

Ram i brda iznad Dunava, 02-jan-14

Zagajička brda, 02-jan-13



субота, 4. јануар 2014.

Bač

Tekst sam napisao na forumu sajta Putovanja.info (link ). Prenosim ga uz mali dodatak i neke korekcije. U pitanju je jednodnevni izlet do Bača, išli nas dvoje i jedno dete, u nedelju 21.jula 2013.


Odlazak u Bač planiramo već duže vreme. Od kada smo saznali da tamo ima nešto interesantno a to nije bilo mnogo davno. Sad, dal smo samo mi krivi što smo tek sad saznali, nisam baš siguran... Uglavnom u nedelju su se stekli svi potrebni uslovi.

Od Beograda do Bača ima oko 160km. Do Novog Sada, onda Futog pa Bačka Palanka (bolje skrenuti pre BP) i onda prema Odžacima i Somboru. Pazite na novo skretanje sa autoputa ka NS, ako promašite biće veselo. Bar je za mene novo...

Bač je gradić u južnoj Bačkoj u kome živi nešto preko 6 hiljada stanovnika. Podatak da je Bačka po njemu dobila ime govori da je u prošlosti imao mnogo veći značaj nego danas. Rimska naseobina, Avarska tvrđava, utvrđeni grad na prelasku u drugi milenijum, mesto okupljanja i polaska pohoda na Turke, tursko osvajanje Bača i tako sve do Rakocijeve bune početkom XVIII veka kada je tvrđava konačno srušena i značaj mesta počeo da opada.


Četiri su znamenitosti kojima se Bač diči na netu. Dve odmah možete odbaciti. Tursko kupatilo kako kažu predstavlja jedinu očuvanu građevinu islamske kulture u Vojvodini ali u stvarnosti to je jedna mala razvalina za koju teško da ćete pokazati interesovanje ako niste zaluđenik za srušena turska kupatila. Katolička crkva jeste impozantna ali je spolja u kriminalno lošem stanju a unutra nismo ni pokušali da uđemo. Zato su druge dve znamenitosti dovoljne da dođete.

Franjevački samostan je prvo što smo obišli i do kraja dana ništa ga nije nadmašilo. U mnogome zahvaljujući tipu koji nam je bio vodič i koji se zaista potrudio da nas provede, pokaže i ispriča. Ukratko, crkva i zvonik potiču iz XII veka, crkva je završena 1169. godine. Građeni su u romaničkom stilu a kasnije je crkva obnovljena u gotičkom pošto je samostan opustošen sredinom XIII veka. Sagradili su ga pripadnici monaško-viteškog reda Kanonici Svetog groba Jeruzalemskog a Franjevci su ga preuzeli 1300. godine. I pre nje na istom mestu postojala je bazilika iz prvog milenijuma, postoje tragovi a imaju izložene i te rimske cigle kojima je građena. Crkva je kasnije dozidana u renesansnom stilu a ceo samostan je dobio današnji oblik kvadrane građevine sa dvorištem u sredini u XVIII veku, u četvrtom po redu, sada baroknom stilu. Vek i po u Baču su vladali Turci, od Mohačke bitke pa do kraja XVII veka. Crkva je tada pretvorena u džamiju a mihrab koji su Turci izgradili još uvek se nalazi u njoj. Na sreću samostan nije trpeo dalja stradanja. Sad su dobili neku lovu za obnovu pa se nadamo da će tek zablistati. Ulaz se plaća simboličnih 100 dinara ali posetioca nema mnogo, samo po najavi, izgleda da smo mi imali sreće da je čovek bio tamo kad smo došli, moguće da se treba najaviti.





Tvrđava je drugi značajan objekat, tačnije ostaci tvrđave. Jer od kada je srušena, a to je bilo za vreme ili posle Rakocijeve bune, početkom XVIII veka, više nije obnavljana. Ne računajući Donžon kulu koja je sređena i u kojoj su neke postavke i suvenirnica, koja naravno nije radila ali to je neka druga priča... Dakle srednjevekovna tvrđava je srušena. U tim ruševinama jasno se razlikuje šest kula, zid postoji između njih a vidi se i gde je nekada bio pokretni most kojim se otvarao ili zatvarao ulaz u tvrđavu. Sam ambijent je mnogo lep, trava se vrlo lepo održava tako da taj kompleks predstavlja jedan veliki travnjak okružen tim ruševinama i tišinom koja tamo vlada. Posle obilaska samostana bilo nam je vrlo prijatno da nekih sat vremena šetamo, sedimo i ćutimo. Malo je udaljena od centra Bača, prelazi se kanal i prolazi se kroz živopisan bački šor gde ispred kuća ima puno zasađenih šljiva pa planirajte negde za mesec dana da budete tamo.


Onda smo krenuli dalje, ka selu Bođani gde se nalazi istoimeni manastir. Između Bođana i Vajske, tačnije kada se prođe selo Vajska, odvaja jedan put na desno i vodi do jezera Provala. U pitanju je jezero koje je nastalo izlivanjem Dunava a na kome su napravili vrlo lepu plažu. Naravno da smo iskoristili toplo vreme da se okupamo. Voda je čista, na jezeru je gužva, izgleda da svo okolno stanovništvo tu dolazi na kupanje. Pored plaže nalazi se motel, nije nešto posebno ali možete da se osvežite a ima i wc.



Kupanju nikad kraja pa smo tako zakasnili za manastir, tačnije stigli smo u 16:40 a na ulazu piše da posetioce primaju do 17h. Samo smo upali i na brzinu pogledali crkvu i dvorište. Sve je renovirano, manastir blista a dvorište je mnogo lepo sređeno. Kažu da je manastir izuzetno značajan za srpsko slikarstvo XVIII ili XIX veka ali ništa nismo čuli i nismo se pripremili. Što i nije loše jer imamo razlog da dođemo ponovo.

Selo Bođani se nalazi u produžetku puta, dalje ka Dunavu i ka granici. Na netu smo pronašli neku čardu Ranč, ona je još 4km dalje od sela, otišli smo tamo, izgleda lepo ali bili su pomalo neljubazni i nagovestili su nam da ćemo dugo čekati za ručak pa smo odustali. Jeli smo tek iza Čelareva, neki restoran na levoj strani puta, iza Lukoil pumpe gde izlazi put iz sela Gložan. Nije bilo loše. Pre toga svratili u Čelarevo da vidimo dvorac Dunđerskog. Sređena je fasada, dvorac je naravno zatvoren.

Na kraju, prešli smo oko 350 km, videli dosta toga, okupali se i naravno usput kupili lubenicu. Izlet je taman za jedan dan iz Beograda i toplo ga preporučujem.