среда, 29. септембар 2021.

Visoke Tatre: Početak jednog lepog prijateljstva (2)

Početak avgusta ove 2021. godine proveo sam na Visokim Tatrama, u Slovačkoj. Osim što sam upoznao jednu od najlepših planina do sada, sklonio sam se bar na nedelju dana iz nesnošljivo vrelog Beograda. Prvi deo priče sam već objavio, preporučujem da prvo njega pročitate pošto je ovo nastavak u svakom smislu.


Najvažniji put u slovačkom delu Visokih Tatri, kojim ćete svakako proći u koji god njihov deo da ste se uputili, leži na njenim južnim obroncima. Sa skoro potpuno identičnog rastojanja od njenih vrhova prati liniju pružanja planine istok-zapad. Put povezuje i prolazi kroz najvažnije turističke centre od kojih se izdvajaju Tatranska Lomnica, Stari Smokovec i već pominjano Štrbske Pleso. Od 1990. godine sva ova mesta administrativno su povezana u grad Visoke Tatre. Ako na licu mesta tražite grad, nećete ga naći. I dalje je to niz manjih ili većih, po pravilu lepih i uređenih, mirnih planinskih, srednjeevropskih naselja. Ova mesta povezana su i prugom, poznatom kao Tatranska električna železnica.

Paralelno sa tim putem (i železnicom), na nekih 5-6 km rastojanja i oko 300m niže, leži autoput D1 koji povezuje ovaj kraj sa Bratislavom na zapadu i sa Košicama na istoku. Prolazi iznad Poprada, najvećeg grada u ovom delu Slovačke. Ta dva puta povezana su na nekoliko mesta i na sredini svih tih sporednih puteva leži po neko naselje. Jedno od njih je Stara Lesna, gde nam je bila baza.


Nemam mnogo toga da kažem o Staroj Lesni.
Drugi red i u geografskom i u turističkom smislu. Mirno mesto sa fenomenalnim pogledom na Lomnički i Slavkovski štit (foto ispod), sa širokim ulicama uglavnom ispunjenim privatnim pansionima. Kuće su najčešće jednospratne, nema onih kockastih gromada sa što više soba i apartmana. Naravno, nisu ni oni operisani od toga da što više kreveta spakuju u mali prostor ali spolja to mnogo lepše izgleda. Kada na to dodate da je mesto sređeno, nema gomila šuta i divljih deponija, srušenih ili nedovršenih kuća, nema pasa lutalica, mogu da kažem da je vrlo ugodno za boravak. Ono čega tamo nema, to čini veću razliku između njih i nas nego ono čega tamo ima.


Stara Lesna je autobusom povezana sa Tatranskom Lomnicom na severu i Velikom Lomnicom na jugu.
Autobusi ne idu toliko često pa ako ste bez kola možda i nije baš najbolji izbor. Ima i železničku stanicu, gore kod skretanja sa glavnog puta, ali do nje imate nekih 4 km iz sredine naselja. Nije neka udaljenost ali bolje da noge i vreme čuvate za lepša mesta...


Četvrtak: Studena dolina

Kiša nas je konačno sustigla. Sve prognoze su bila saglasne da će taj dan početi već u prepodnevnim časovima i bili su u pravu. Zbog toga smo napravili kraću šetnju i startovali prilično rano pa opet kišu nismo izbegli.

Krenuli smo iz mesta Tatranska Lesna. Mesto je verovatno suviše jaka reč za nekoliko objekata grupisanih sa gornje strane već pomenutog puta. Uglavnom su to vile i pansioni i jedan veći objekat škole u prirodi. Tatranska Lesna se nalazi između skretanja za Novu i Staru Lesnu. 

Staza nas je vodila kroz Studenu dolinu, mešovitom listopadno-četinarskom šumom. Dolina je otvorena sa svih strana ali zbog drveća (možda i zbog oblačnog vremena...) ne stiže vam pogled mnogo daleko. Glavna atrakcija, zbog čega je i ova šetnja bila zanimljiva, jeste Studeni potok koji protiče dolinom i koga staza sve vreme prati. Dug je 17,4 km a posle Studene doline protiče pored Stare Lesne, neposredno iza objekta u kom smo bili smešteni. Kasnije se uliva u reku Poprad. Potok, ili možda pre reka, uglavnom je pravi planinski, brz i bučan a na momente se prilično smiri u, za ovo doba godine, očito preširokom koritu. Vrlo je zahvalan za fotografisanje, posebno u spoju sa okolnom šumom. Na dva-tri najatraktivnija mesta, gde se naročito brzo spušta ili pravi manji vodopad, napravljene su platforme koje vam omogućavaju da priđete bliže i imate bolji pogled.

Jedna od takvih platformi bila je i tačka gde smo se okrenuli i vratili. Kiša je već dobro padala, svi smo bili u kabanicama ili sa kišobranima. Studeni potok na tom mestu pravi naročito interesantne formacije pa je u neku ruku i bilo logično da se tu okrenemo i vratimo. Kad već nismo mogli dalje... 


A dalje je izgleda prilično moćno. Sa naše leve i desne strane već su počeli da se uzdižu grebeni Slavkovskog štita i Lomničkog štita. Da smo još samo malo produžili došli bi u podnožje Srednjeg grebena koji se nalazi između njih (tako se stvarno zove, na slovačkom: Prostredný hrebeň). Njegov najviši vrh je  Prostredni hrot. Tu se Studena dolina spaja sa Velikom Studenom dolinom koja leži između grebena ovde godine nama nesuđenog Slavkovskog štita i Srednjeg grebena, kao i sa Malom Studenom dolinom koja je između Srednjeg i grebena Lomničkog štita. Tu nastaje i Studeni potok od Velikog i Malog Studenog potoka. Pogađate koji dolazi kojom dolinom...

Ne vraćamo se istim putem, idemo desno (zapadno) i brzo dolazimo do Bilikove čate. Lep drveni objekat, sakriven u šumi, prijatne unutrašnjosti (bacili smo pogled kroz prozor...), dom ili hotel, kako volite. Odmah zatim dolazimo i do ski centra Herbienok, do koga vodi žičara iz Starog Smokoveca. Tu je restoran sa velikom terasom koja gleda na dolinu ali vreme nije bilo za sedenje na terasi. Samo smo produžili i stišli u Stari Smokovec.

Stari Smokovec je centralno, moguće i najveće mesto na padinama Visokih Tatri. U njemu se nalaze ustanove tog kvazi-grada koji se prvih devet godina zvao baš Stari Smokovec. Pretpostavljam da su se onda ostali pobunili pa je apsurdni grad dobio i apsurdno ime. Puno lepih objekata, od hotela Grand iz 1904. godine do novih objekata, građenih od drveta i kamena, na pristojnoj udaljenosti jedni od drugih i od puta koji u ovom mestu dobija sve karakteristike ulice. Stari Smokovec dobija moj glas za najlepše mesto koje smo videli.


Podne je tek prošlo kada smo stigli u apartman. Dan je dug ako uletite u pucanj. Popodne je padala kiša i išli smo u Poprad ali to je neka druga priča...


Petak: Istočna Visoka

Nije bio najlepši ali svakako jeste najinteresantniji dan između ostalog i zato što niko od nas do tada nije bio na ovom vrhu. Akcija je u programu bila predviđena za poslednji dan, sa rezervnom varijatnom za one kojima bi bilo dosta penjanja. Program smo već prilično istumbali i pošto je prognoza je ponovo bila loša, dugo smo vagali gde da idemo tog dana. Pun pogodak!

Vrh Východná Vysoká visok je 2428 metara i nalazi se na grebenu susednom najvišem na Tatrama, istočno od njega. Oba grebena pružaju se pravcem sever-jug a između njih je Velicka dolina kojom smo išli. Nisam jedini kome je više vremena trebalo da nauči kako se vrh zove na slovačkom nego da se popenje na njega. Kasnije smo preveli naziv, shvatili da východná znači istočna, povezali odmah sa vrhom Visoka koga sam pominjao u priči o Risiju i sve se složilo.


Krenuli smo iz mesta Tatranska Poljanka. Prvi deo bio je vrlo sličan jučerašnjem danu. Šuma, reka pored nas, umeren ali uporan uspon i velika vlažnost vazduha koja mi nikako nije prijala. Vukao sam se na kraju grupe i pomalo fotografisao. Nepunih sat i po trebalo nam je do Velicke poljane (slika gore) i tu priča zapravo počinje. Velicka poljana je mesto gde se naša staza spaja sa malo dužom koja dolazi iz Starog Smokoveca ali pre svega mesto gde izlazite iz šume i gde ispred vas izranjaju ta dva grebena koja sam na početku pomenuo. Slika se popravlja pa i raspoloženje. Vrlo brzo stižemo na još lepše mesto.

Sliezsky dom se možda vodi kao jedan od planinarskih domova na Tatrama ali neka vas ime ne zavara, u pitanju je pravi hotel. Velika zgrada sa puno soba, unutra su tepisi, kožne garniture za sedenje, osoblje je uredno unifromisano i ljubazno. Nisu predaleko otišli u transformaciji doma u hotel jer shvataju da značajan deo prihoda dobiju od planinara koji su kao mi u prolazu. Ispred samog hotela je prelepo Velicko jezero u koje se sa suprotne strane sliva vodopad. Pored atraktivne okoline, na gradnju ovolikog objekta presudno je uticala blizina Gerlahovskog štita čiji se greben nadvija nad hotel i za čije penjanje je hotel najlogičnija početna tačka. Ukoliko vam finansije to dozvoljavaju, usluge vodiča za dvoje su 320e ...

Na kraju ali nikako najmanje važno, u hotelu služe mnogo dobar čaj. Spravljaju ga u velikim količinama i služe u pivskim kriglama (veliki čaj - 0,5 mali čaj - 0,33). Jako je ukusan i dobro okrepljuje, posle njega potpuno sam povratio snagu. 


Idemo dalje, prolazimo stazom pored jezera a zatim i pored vodopada. Od Sliezskog doma vodi i staza prema Herbienoku gde smo juče bili. Mislim da je to deo Tatranske magistrale. Uglavnom ne morate se lomiti po vrhovima i šetnja od doma do doma, do jezera, zatim silazak u neko drugo mesto gde postoji železnička stanica, sasvim je dovoljna.

Kada se popenjemo iznad vodopada i okrenemo, dobijamo lepu sliku Velickog jezera i hotela. Dolina zatim počinje polako da se sužava. Kiše nema ali oblak je odmah iznad nas što je neke fotografije učinilo atraktivnim. Iz njega se pomaljaju oštre stene oba grebena čije najviše vrhove naravno ne vidimo. Na sredini doline je usko grlo u koje se smestilo Dlhé pleso (slika desno). Kada ga prođemo, bićemo tik ispod Gerlahovskog štita sa leve i Bradavice sa desne strane. Bradavica je najviši vrh na našem grebenu. Ne spada u turističke, verovatno staza nije obeležena ali deluje na GE da bi sa jedne strane moglo da se pokuša...


Posle jezera kreće malo ozbiljniji uspon. Dolina je sa suprotne strane zatvorena Poljskim grebenom i već je izlazak na njega morao da se obezbedi lancima. Greben deli dve doline, našu i drugu koja vodi pravo u Poljsku. Osim toga on je raskrsnica (slika iznad) jer kada izađete gore, na nekih 2150m, možete da nastavite u drugu dolinu, da idete levo i izađete na Velicki vrh (sve je velicko, juče je sve bilo studeno...) ili desno na Istočnu Visoku, kao što smo mi uradili.

Prvi deo uspona sa Poljskog grebena ka vrhu je najeksponiraniji i tu morate da se verete. Na sreću i tu postoje lanci, vlažno je a stene su sa širokim i strmim pločama. Kada savladate taj deo dolazi sledeći gde možete ponovo da pešačite. Pod žešćim nagibom, naravno. Zbog takve strukture mislim da vrh izgleda atraktivno iz daljine. Mi ga nismo videli, odavno smo ušli u oblak i ostali u njemu do povratka na Poljski greben i još dalje. Na samom vrhu je vidljivost bila još slabija, jedva dvadesetak metara. Šteta, gore postoji mapa okolnih vrhova, svi najviši su u neposrednoj okolini i pogled mora da je izuzetan. Biraćemo lepši dan sledeći put...


U povratku smo išli istim putem. Negde pred spuštanje na Velicko jezero vreme se prolepšalo, sunce se pojavilo i omogućilo nam da popravimo fotografije od jutros. Svraćamo ponovo u hotel, ovoga puta na pivo. Od hotela biramo asfaltni put, malo da promenimo. Još jedna pogodnost hotela Sliezsky dom je da ima prilaz asfaltom, uski put zatvoren rampom osim za goste i zaposlene. Kada siđemo u Tatransku Poljanku gde nas čeka kombi, vreme će se već potpuno izlepšati najavljujući sunčanu subotu, kao što smo i očekivali. Taj dan smo prešli nešto preko 20 km i popeli 1450 metara.

 

Subota: Bistra lavka, Solisko

Poslednji dan je bio najlepši, kako i treba da bude. Ne bih se usudio da tvrdim da je sama trasa i predeo kojim smo prošli bio najlepši, posle svega što sam video, ali u kombinaciji sa sunčanim danom jeste bilo za pamćenje. Ovoga puta cilj nije bio neki vrh mada je uspona bilo sasvim dovoljno. Bistra lavka je prelaz iz jedne u drugu dolinu, negde na sred grebena koji ih deli. Ali kakav prelaz! Solisko zapravo i ne znam šta je kao pojam ali se svakako odnosi na greben koga smo celog okružili trasom kretanja toga dana. Vrhovi na njemu nose nazive Predne Solisko i Visoki Solisko, dom se zove Chata pod Soliskom... mora da je naziv grebena. Dakle taj dugački greben deli Mliničku i Furkotsku dolinu. Prvom smo se popeli do kraja, drugom smo se vratili.

Krenuli smo kao i prva dva dana iz mesta Štrbske Pleso. Staza je blizu one za Risi, idu susednim dolinama. Prolazimo pored ski centra. Tu su dve skakaonice, žičara koja vodi do planinarskog doma (tuda ćemo se vratiti), nekoliko prodavnica i ugostiteljskih objekata. Štrbske Pleso nije baš kompaktno naselje, očito da su se turistički objekti razvijali na nekoliko mesta koja su kasnije spojena. Ovaj deo oko skijališta je možda i najlepši, ne računajući samo jezero.

Kada prođemo ski centar ulazimo u već ustaljenu šemu: šumska staza pored reke. Šuma je ovde gusta samo na trenutke, mnogo češće se otvara i imamo odličan pogled na grebene koji nas okružuju.

Ono što odvaja ovaj dan od od drugih je broj ljudi koji je bio na planini. Bila je subota, lepo vreme i Visoke Tatre bile su preplavelje svetom. Slovaka je bilo mnogo više nego nas sa strane. U malim grupama ili parovima, svih starosnih doba. Porodice sa malom decom čijem se tempu roditelji strpljivo prilagođavaju i uvode ih u planinarenje. Bilo je onih koji su bukvalno istrčavali na sve ove vrhove, onih koji su me obilazili k'o nekada Stojadin FAP-ove šlepere, onih koje sam ja isto tako obilazio, tek svako ima svoj tempo i svoju priču. Zajedničko im je da su svi u prirodi, u pokretu, na planini koju ne doživljavaju kao mesto za piknik i roštilj. Moram da primetim da se i kod nas situacija značajno popravila od kada se covid 19 pojavio, što se masovnosti tiče. Što se kulture boravka u prirodi tiče, imamo još prostora za napredak...

Stižemo do vodopada Skok. Puno ih je na Visokim Tatrama ali jedino je Skok naznačen na putokazima još iz Štrbskog Plesa. Kažu da treba oko sat i po do njega (može i malo brže...) tako da i oni koji ne planinare aktivno ne bi trebalo da imaju mnogo problema. Kažu i da se vidi iz mesta, to nisam proveravao. Reka Mlinica, na kojoj se vodopad nalazi, dovoljno je bogata vodom da njen pad sa visine od 25 metara bude vrlo atraktivan. Postoji i manji krak, desno od glavnog, ne vidi se iz daljine. Nije samo vodopad ono što je lepo na tom mestu. Tu se završava taj nivo ili terasa Mliničke doline. Visoke stene prave amfiteatar oko nje, sa Skokom u njegovom centru. Ispod vodopada je prelepo jezerce sa kristalno čistom vodom. Pravo mesto za pauzu što mnogi šetači i koriste. Plus neizbežno fotografisanje ispred vodopada tako da na ovom mestu obično bude gužva.

Ako idete dalje i vodopad vam nije krajnji cilj, staza do sledeće terase je odmah pored Skoka. Ovaj je konstantno kvasi vodom i pošto je dosta strmo lanci vam dobro dođu. Na sledećem nivou, odmah iznad vodopada, nalazi se jezero vrlo predvidivog naziva Pleso nad Skokom. Pokušavam da nađem razlog zašto mi je Mlinička dolina bila lepša od ostalih. Nisam baš siguran da li što je pitomija a opet atraktivna, što je malo šira od drugih, što je rečica manja i nekako se uklapa u dolinu, ne dominira dolinom kao Studeni potok, ili prosto što je tog dana vreme konačno bilo vedro. Evo na šta mislim kada ovo pričam:


Na poslednjoj terasi Mliničke doline leže dva jezera a iznad njih vrh Štrbski štit. Taj štit gledamo ispred nas još od vodopada. Skrećemo levo, suprotno od ovog vrha, i sada već imamo ozbiljniji uspon na greben Solisko. Delimo se u dve grupe, prva skreće desno ka vrhu Furkotski štit a mi idemo na prevoj Bistra lavka

U pitanju je zaista samo prevoj na grebenu ali imate osećaj kao da ste na vrh izašli. Posebno što na kraju morate i da se verete (slika levo). Onda bukvalno ulazite u stenu u kojoj se nalazi uski prolaz koji vas vodi na drugu stranu. Kada ga u par koraka prođete, ostavljate za sobom Mliničku dolinu da je toga dana više ne vidite. Gužva je bila prilična tako da nedostaje malo više fotografija sa ovog izuzetno interesantnog mesta.


Ulazite u Furkotsku dolinu i odmah sledi oštar silazak do Višeg Valenbergovog jezera. Ne žurimo mnogo jer je pogled izuzetan ali ne žure ni drugi pa se ponovo stvara gužva. Pored toga ima i onih koji idu u suprotnom pravcu, što je sasvim legalno. Sa Biste lavke videli bi i Krivanj da tog trenutka nisu naišli oblaci. 

Pogled na Furkotsku dolinu sa prevoja Bistra lavka

Silazimo niz Furkotsku dolinu, terasu po terasu. Posle Višeg tu je i Niže Valenbergovo jezero gde nas sustiže prva grupa. Najlepši delovi staze su iza nas pa smirenost i osećaj potpune ispunjenosti zamenjuje euforiju prisutnu u početku. Dolazimo do raskrsnice gde skrećemo levo ka domu Chata pod Soliskom. Veliki objekat koji se nalazi iznad ski staze, iste one čiji smo početak prošli tog jutra. Hrana je vrlo ukusna i toče Pilsner Urquell. Malo je strmiji silazak do Štrbskog Plesa ali nama je već odavno sve bilo ravno...

Pogled sa terase Čate pod Soliskom

 

Nedelja: Povratak i kraj priče

Zapravo još uvek je subota. Dogovorili smo se sa gazdom da uz naknadu tek uveče ispraznimo sobe. Krećemo oko 20h za Srbiju. Malo je nedostajalo da se i ovo putovanje neplanirano produži. Vozač je smislio da usput natoči gorivo a u Slovačkoj benzinske stanice imaju radno vreme. Osim glavnih, dežurnih ili kako ih već zovu, ostale se zatvaraju predveče. Njihovi radnici ne moraju da probde celu noć zato što je nekome nestalo goriva u automobilu ili piva na žurci. Logika je prosta: ako već morate negde da idete, imate dežurnu pumpu na 50 ili 100 km. Ako vam je auto na rezervi, to je već vaš problem. Sledeći put ćete da razmišljate. Uopšte, žive mnogo mirnije a time i lepše od nas.

Posle happy-end-a sa ovom malom dramom, nastavljamo ka Mađarskoj. Pauzu pravimo na pumpi posle Budimpešte. Iako je 3h noću, izlazimo u kratkim rukavima. Luksuz koji u Slovačkoj ni jedno veče nismo mogli sebi da priuštimo, na sreću. Ne idemo na Horgoš već na Kelebiju. Peti smo u redu. Sitnica.

I na kraju, last but not least, o ekipi. Do sada skoro uopšte nisam pisao o saborcima ali ovoga puta bilo je nešto specifično - nikoga pre akcije nisam poznavao. Osim Joce ali i njega površno sa par akcija. Nisam bio mnogo nervozan oko toga ali opet, sedam dana nije malo. Ispostavilo se da je ekipa bila odlična i da smo kao tim dobro funkcionisali. Bilo je manjih trzavica, što je i normalno, ali sve se brzo i u hodu rešavalo. Akciju je inače vodio trijumvirat gde se Jovan Jarić izdvajao kao prvi među jednakima, valjda zato što je sedeo pored vozača a i većina nas se kod njega prijavila. Pored njega u timu su bili Branimir Šoškić i Svetozar Savin, njih trojica su odlično funkcionisali pa se to prenelo i na ostatak grupe. Nadam se da ćemo brzo imati priliku da ponovo hodamo zajedno.


Stigoh do kraja. I dalje smatram da ovo pišem najviše zbog sebe. Kopajući po kartama i raznim sajtovima, dosta toga sam pronašao, otkrio i saznao o Visokim Tatrama. Dobio sam dosta ideja i ako polovinu uspem da realizujem, dovoljno je. A sada je vreme da se malo odmorim od Visokih Tatri, bar za neko vreme...


Fotografije:

Visoke Tatre (I) - Risi i Krivanj

Visoke Tatre (II) - Studena dolina i Istočna Visoka

Visoke Tatre (III) - Bistra Lavka, Solisko

Visoke Tatre '21 - The Best Of




среда, 1. септембар 2021.

Visoke Tatre: Početak jednog lepog prijateljstva (1)

Visoke Tatre su deo Tatri, tačnije deo Istočnih Tatri. Visoke Tatre su sa svim ostalim Tatrama deo Karpata, planinskog masiva koji se pruža preko nekoliko država istočne Evrope. Visoke Tatre su najviši deo i Tatri i Karpata. Visoke Tatre imaju alpski izgled iako nemaju alpsku visinu. Konačno, Visoke Tatre su verovatno moja najvažnija i najlepša akcija u 2021. godini. Planirana nekoliko godina unazad, neizvesna do pred sam polazak zbog covida 19, uprkos nekim problemima uspešno izvedena. 

Nalaze se na granici Slovačke i Poljske. Svi najviši vrhovi su u Slovačkoj što znači svih 29 vrhova preko 2.500 metara. Poljaci imaju svoj deo priče, turistički centar Zakopane i Risi kao najviši vrh države. Najviši vrh je Gerlahovski štit sa 2.655m ali i neki malo niži nisu ništa manje atraktivni (npr. Lomnički štit sa 2.633m - slika ispod).


Pored vrhova, od kojih su mnogi prilično eksponirani a skoro svi interesantni za penjanje, na Visokim Tatrama ima puno prelepih dolina, planinskih jezera, brzih reka, vodopada, planinarskih domova sa ukusnom hranom i dobrim pivom, lepih građevina i još koječega. Sve je uređeno, na trenutke vam se učini možda i previše ali kada imate u vidu broj turista i planinara koji posećuju ovu planinu, shvatite da drugačije nije moglo. Nisam do sada bio na Visokim Tatrama ali planiram to da nadoknadim. Upoznali smo se, kartu planine sa okolinom sam kupio i što bi Rik Blejn rekao I thing this is the beginning of a beautiful friendship.

 

Nedelja: Horgoš

Najveće iskušenje i najteži deo akcije imali smo na samom početku, daleko od Visokih Tatri u teškoj ravnici Panonske nizije. Prelazak srpsko-mađarske granice pretvorio se u pravu agoniju koja je potrajala čitavih 14 sati. Iskustvo koje će na žalost dobiti značajno mesto u ovom postu. 

Traljavo je krenulo putovanje. Najavu i upozorenje na ono što nas čeka imali smo oko ponoći u Novom Sadu gde smo čekali kraj popisa na benzinskoj pumpi. Neposredno pre toga kompletirali smo grupu i nekako se ugurali u kombi sa sve stvarima. Onda vožnja autoputem i oko 01:30 stajemo u red, daleko od graničnog objekta čija svetla ni ne naslućujemo. Posle tri sata čekanja prolazimo kontrolu na srpskoj strani. Prelazimo tek nekih 50m i već smo ponovo u redu. Katastrofa se tu već jasno naslućivala...

Za prva dva i po sata prošla su četiri autobusa. Još osam ih je bilo do koridora koji je na sredini napravila mađarska žandarmerija (ili vojska, ne razlikujem im uniforme). Dalje od tog koridora nisam mogao da ih prebrojim. Svesno sam odbijao da se bavim matematikom da se ne bih potpuno ubedačio. 

Vrlo brzo sam shvatio da je čekanje najgore što u toj situaciji možete da radite. Pomirite se sa tim da ćete dan provesti na tom ružnom i bezličnom parčetu zemljine kugle i onda gledate kako da ga što bolje iskoristite. Ne da vam vreme brzo prođe, ono će svakako proći i ne treba ga mnogo požurivati. Šetao sam pored kolone autobusa, posmatrao šarenoliki jad Balkana zaustavljen u prostoru i vremenu i pritisnut zajedničkom mukom, pomalo čitao i psovao sebe zbog očajnog izbora knjige, visio na Netu, ležao na livadi... Štedeo vodu i radovao se kad neki autobus brzo prođe. Noć je prešla u jutro, jutro u sunačno prepodne, ono u vrelo podne, zatim je počeo vetar i naoblačilo se, stigla je i kiša pa više nije moglo da se leži na livadi i onda negde oko 15:35, kad je već postalo svejedno, sa overenim pasošima ušli smo u Mađarsku.

Ne znam da li Mađari to namerno rade, da li su dobili neke instrukcije da nama sa juga bez eksplicitne zabrane ogade svaku pomisao da putujemo na sever. Da li se druga traka predviđena za autobuse ikada koristi i kada ako tog dana nije radila? Ono što sigurno znam jeste da su uslovi u kojima smo proveli tih 14 sati bili krajnje nehumani. Na goloj livadi, pod vrelim suncem, sa jednim objektom toaleta u kome vam niko ne garantuje kvalitet vode (pili su je masovno, ja sam uspeo da izdržim sa onim što sam imao). Bez mesta za osvežavanje, bez vidljivo označene medicinske pomoći. Najgore je to što vi bezazleno ulazite u celu priču i ništa vas ne upozorava na to koliko vremena ćete provesti u tom međuprostoru i pod kakvim uslovima. Kada u vestima kažu višečasovno zadržavanje vi svakako ne pomislite na 14 sati. Četiri sata svako računa da može da izdrži, za 14 vam je već potrebna logistička podrška koju bi neko morao da pruži koliko god bio opravdan razlog tolikog zadržavanja. Mi smo krenuli na planinarenje i izdržali smo bez većih problema. Šta je sa bolesnima, šta je sa malom decom...?

Umesto u popodnevnim satima u smeštaj u mestu Stara Lesna stigli smo neki minut ispred ponoći. Onda raspoređivanje po sobama pa raspakovavanje, tuširanje... tek kasno smo otišli na spavanje. 

 

Ponedeljak: Risi

Vozač je imao svoj zakonom definisan odmor od devet sati pa smo na turu krenuli prilično kasno. Posle napornog prethodnog dana to i nije bilo loše. Vreme nam je išlo na ruku, popeli smo Risi i uspeli da ostanemo u rasporedu.

Staze na Visokim Tatrama su uređene, jasno definisane i prepoznatljive do te mere da vam GPS uređaj uopšte nije potreban. Samo treba da ubodete pravac na početku i dalje vas vode staza, markacije i putokazi na svakoj raskrsnici. U početku na stazama je utabana zemlja ili čak sitni kamenčići čime se odvajaju od okolnog zelenila. Kasnije su izgrađene od krupnog kamenja. To kamenje je uredno poslagano i izravnato tako da čak i kada stignete na teren sastavljen od istog takvog kamenja, stazu možete bez većih problema prepoznati. 

Markirane i izgrađene staze oni nazivaju turističke. Ono što mi zovemo planinari, za njih su očito turisti. Risi je najviši vrh do koga vode ove turističke staze. Inače je na samom dnu od pomenutih 29 vrhova preko 2500m pa sad vidite koliko ima onih eksponiranih gde po pravilu možete samo sa licenciranim vodičem. Broj Slovaka koji šeta zaista je impresivan i verujem da bi bio problem kada bi se u gomili zaputili na neki od štitova. Briga se kasnije pretvorila u unosan biznis, bar kada je najviši štit u pitanju. Ne znam mnogo o propisima, kako vas i da li sankcionišu, uglavnom uradili su sve da vas odvrate.

Krećemo iz mesta Štrbske Pleso. Čisto turističko mesto nastalo izgradnjom raznih objekata oko istoimenog jezera. I kasnije ću ga pominjati pošto ćemo još dve ture početi odatle. Pored hotela, restorana i prodavnica, tu je železnička stanica ali i ski skakonica i početak bar jedne ski staze tako da je Štrbske Pleso očito i letnji i zimski turistički centar. Inače na slovačkom pleso znači jezero pa ću nekada koristiti naš a nekada njihov termin. Zbog raznovrsnosti teksta a i zato što ću neke nazive morati da napišem u originalu.

Od Štrbskog jezera staza vas vodi do Popradskog jezera. U početku je monotona, kasnije se otvara pogled na vrhove istočno od vas. Do Popradskog jezera možete doći i kolima ali ne znam kako je za parkiranje ni kakvi su objekti pored njega. Trek samo dođe do iznad jezera i odmah skrene levo i beži od njega. Jezero je zaklonjeno šumom i kratku pauzu sam iskoristio da siđem da bi ga video i fotografisao. 

Popradsko jezero

Dolina kojom idemo zove se Mengusovska dolina. Visoke Tatre se uglavnom sastoje od uskih i dugačkih planinskih grebena i dolina smeštenih između njih. Kroz te doline teku bistre i brze planinske reke a planinarske staze vode pored, često i preko njih. Uspon je retko kada ravnomeran. Obično su doline podeljene na više visinskih nivoa - terasa. Savladate uspon na jednu pa onda imate malo odmora skoro ravnim terenom. To čini sliku prirode još lepšom pošto reke formiraju jezera na ovim ravnim delovima a zatim vodopadima prelaze na niži nivo. 

Stižemo do raskrsnice gde levo idete za Koprovski štit a desno za Risi. Troje iz grupe će otići na ovaj prvi, na Risiju su već bili. Količina vode oko nas počinje da se povećava. Ubrzo prelazimo most preko brze i bujne planinske rečice a u daljini vidimo dva-tri vodopada. Kasnije ću saznati da se reka kao i jezero, kao i grad zove Poprad, da je duga 170 km i da pripada slivu Visle. 

Malo jači uspon i dolazimo na sledeći nivo Mengusovske doline, do Gornjeg i Donjeg žabljeg jezera. Pored Gornjeg pravimo jedinu dužu pauzu. Odatle već vidimo Risi ispred nas. Zatim sledi deo staze obezbeđen lancima i nogostupima. Ništa strašno, bar ne po suvom vremenu. 

Žablja jezera, Gornje i Donje

Idemo dalje i ubrzo stižemo do planinarskog doma Chata pod Rysmi. Dom se nalazi na 2250m, na najvišoj tački od svih domova na Visokim Tatrama. Dva puta ga je odnela lavina i dva puta su ga ponovo sagradili. Ima piva, ima šta da se pojede a može i da se prenoći što sam saznao na njegovom sajtu. U odlasku smo samo malo zastali a u povratku smo napravili dužu pauzu.

Pogled sa prevoja na drugu stranu

Od doma blagi uspon nas vodi do prevoja između vrhova Risi i Visoka. Prevoj leži na na 2300 m i razdvaja Mengusovsku i Tažku dolinu. Nije teško videti da je Visoka i viši i atraktivniji vrh od Risija ali kao što sam napomenuo nije za nas turiste. Malo se čudno osećam, navikao sam da penjem najviše tačke ako ne cele planine onda neke bliže okoline. Ovde moram malo da smirim strasti. Do Risija imamo još 200m uspona. Pred kraj idemo po krupnom kamenju ili stenama, prilično je strmo pa treba biti oprezan. Neko to nije bio pa smo imali prilike da gledamo helikopter u akciji odvoženja povređenog turiste. Na sreću prošao je bez težih posledica. Kakve su finansijske posledice bile, to ne znam...

Na Risi smo izašli nešto iza 15h, među poslednjima tog dana. Na Vikipediji ga označavaju kao planinu u sklopu Visokih Tatri, što po meni nema mnogo smisla. Kažu i da ima tri vrha što je tek komedija pošto su dva viša udaljena jedva dvadesetak metara jedan od drugog. Čemu onda ta priča? Verovatno zato što preko drugog po visini (2.499 m, slika levo) prelazi poljsko-slovačka granica. Taj vrh pripada obema državama i predstavlja najviši vrh Poljske. Prvi po visini je četiri metra viši (2.503 m) i leži u Slovačkoj kao i treći (2.473 m) o kome neće više biti reči pošto nisam ni ukapirao gde se nalazi.

Najviši vrh Risija, pogled sa drugog po visini

Cilj nam je bio onaj poljski od 2499 m. Kasnije su neki od nas prešli na najviši vrh pa se vratili da bi napravili zajedničku fotografiju. Toliko o dva posebna vrha. Inače kada pogledate na poljsku stranu, vidite greben u produžetku vrha (tim grebenom ide granica) i vidite dva jezera. Odozgo izgleda kao da su na istoj visini a zapravo je ono bliže nama skoro 200m više od daljeg. Dalje se zove Morsko oko i od njega ide uspon sa poljske strane koji je teži od ovog sa slovačke. Tu smo neko vreme, vrhovi istočno od nas impresivno izgledaju pa ih mnogo puta fotografišem. Zatim se polako spuštamo, svraćamo u dom gde se prikupljamo i istim putem silazimo u Štrbske Pleso.

Silazak sa Risija, dole Chata pod Rysmi

Kada dođemo u mesto ništa više neće raditi a kada stignemo u apartman biće već mrak. Posledice čekanja na granici još uvek moramo da amortizujemo. Taj dan smo prešli 20,5 km i popeli skoro 1300 m.


Utorak: Krivanj

Utorak je bio predviđen za Solisko i prevoj Bistra lavka ali metereolozi su najavljivali da će to biti poslednji sunčan dan i da iza njega stiže kiša. Vodič je odlučio da promenimo plan pošto klizave stene na Krivanju mogu da naprave problem. Metereolozi su održali obećanje, utorak je bio uglavnom sunčan i sve se savršeno uklopilo.

Krivanj (mi često kažemo Krivan ali Slovaci stavljaju nj na kraju, vidite englesku Vikipediju) je slovački nacionalni vrh. Simbol etničkog i nacionalnog aktivizma u prethodna dva veka, korišćen u knjiženosti i filmovima, stavljen na slovačku kovanicu od 1 evra (opet izvor Vikipedija). Nije najviši vrh u državi, nekoliko ga šije za po više od 100m, ali u XVIII veku kada su počeli sa planinarenjem, mislili su da jeste najviši. Ispalo je zgodno što je Krivanj dobio takav status jer je za razliku od onih viših slobodan za penjanje. Tako svaki Slovak može da se popenje na svoj nacionalni simbol, što većina njih bar jednom i uradi. Krivanj je najzapadniji od vrhova Visokih Tatri, pomalo je usamljen i to takođe naglašava njegovu posebnost. Kažu i da je najlepši, možda ga treba videti iz drugog ugla.


Ponovo krećemo iz mesta Štrbske Pleso. Ovoga puta idemo ka zapadu. Uživamo u jutarnjoj panorami jezera i vrhova u njegovoj pozadini. Hvatamo stazu koja će prvih pet kilometara biti skoro potpuno ravna i pomalo monotona. Dosadu razbija pogled na Niske Tatre na jugu ali i toga se vremenom zasitite. Onda stižemo do raskrsnice ispred jezera Jamske pleso. Tu je i klupa za odmor. Staza ka Krivanju odatle ide uzbrdo ali pre skretanja produžili smo pravo - do jezera ima samo dva minuta hoda i šteta je propustiti ga. Lepo jezero
, okruženo četinarima, ni malo ni veliko. Da je na nekom drugom mestu bilo bi atrakcija, ovako samo jedno od mnogih.

Pogled na Niske Tatre

Idemo dalje posle kraće pauze. Sada se konstantno penjemo i tako će biti do samog vrha. Visko drveće zamenjuju niski četinari, uglavnom bor krivulj ali ima i puno borovnica koje znaju da vam uspore kretanje. Ovde nema one priče o dolinama uglavljenim između visokih grebena. Na ivici ste Visokih Tatri i sa leve strane pruža se ravnica koja se završava Niskim i Zapadnim Tatrama. Desno vidite obližnje vrhove a pravo sve vreme gledate u Krivanj. Pogled vam uglavnom ništa ne zaklanja.

Dolazimo pod stenu i tu prestaje rastinje. Obilazimo je sa leve strane i pred nama se otvara pogled do samog vrha Krivanja. Odmaramo na mestu gde se sastaju naša staza i druga koja dolazi sa zapadne strane. Tu uglavnom svi malo zastanu, odatle je uspon već ozbiljan. Krupno kamenje ili sitnije stene, kako više volite, naslagano manje ili više stabilno jedno na drugo. Treba biti oprezan da ne pokrenete kamen na one ispod vas. I treba se držati staze. Nas su jednog trenutka zavarali oni koji se spuštaju, nisu mnogo birali kuda idu a mi smo krenuli njihovim tragom. Posle smo se vratili na stazu. Planinara je inače bilo mnogo, uprkos tome što je utorak.

Sklapam štapove i guram uzbrdo. Nije problem ispeti se. Treba vam dovoljno snage u nogama, vazduha u plućima i koncentracije da ne napravite grešku. Na vrhu je krst sa slovačkim obeležjima. Fotografišemo se a zatim pomeramo u stranu da sačekamo ostatak grupe. Sve vreme smo naizmenično u oblaku ili na jakom suncu. Kada naiđe oblak oblačimo jakne, kada se skloni i u majici je vruće. Pogled odozgo je izuzetan kada nema oblaka. Kada lagano prekrije vrhove možete napraviti odlične fotografije. Kada nas potpuno prekrije ne vidi se ništa.

Ne prepoznajem vrhove koji se vide istočno od Krivanja. Kasnije sam na fotografijama uspeo da uočim Risi i pored njega Visoku. Vidi se i dom ispod Risija. Odličan je pogled na Niže Terijansko jezero a još pre vrha, čim izađete na greben, sa desne strane gledate Krivansko zeleno jezero. Izuzetna planina.

Risi u sredini i Visoka desno od njega

Pravimo zajedničku fotografiju i krećemo nizbrdo. Još uvek je gužva na stazi, još pristižu penjači. Sunce se sada ustalilo na nebu i pratiće nas sve do mesta. Odvajamo se od grupe i grabimo napred, već smo prošli tim putem i nema potrebe da se mnogo zadržavamo. Žurimo na pivo i da obiđemo neke prodavnice planinarske opreme. Svraćamo i na otvoreni pijac gde kupujem magnet. Prethodnog dana smo kasno sišli sa Risija pa sada upoznajemo Štrbske Pleso. Nisam baš pogodio mesto za klopu ali bar je Kozel bio odličan.

Ako... pardon, kada ponovo odem na Visoke Tatre verovatno ću preskočiti Krivanj. Daleko od toga da mi se nije dopao, bilo bi mi baš krivo da smo ga propustili. Ali sledeći put žrtvovaću Krivanj zarad nečeg novog. Pomalo je monotona staza dok se ne stigne do stene. To monotona u odnosu na standard Visokih Tatri. Put do Risija je interesantniji, ima i dom usput, reku, vodopade. Znači izbor za drugi put je Risi a za prvi put oba vrha, ako vam vreme dopusti. Taj dan smo prešli 20 km i ponovo popeli skoro 1300 m.


Sreda: Prinudni odmor i poseta Popradu

Noć između utorka i srede krenuli su svi mogući problemi sa stomakom. Ujutru sam se samo odjavio i nastavio da spavam kada je ekipa otišla. Taj dan je na programu bio Slovenski raj, nacionalni park nedaleko od Tatri. Imali su odlično vreme uprkos lošoj prognozi. Išlo mi se naravno i tamo ali opet mogu da kažem da ništa od Visokih Tatri nisam propustio. Druga srećna okolnost je naravno što su zdravstveni problemi počeli u toku noći a ne sutradan na stazi...

Kada sam se probudio, konačno sam stigao do lokalne prodavnice (koja se u Slovačkoj zatvara već u 19h), kupio neke krekere i čaj i vratio se u sobu da čitam i gledam olimpijske igre. Posle mi je bilo bolje pa sam odlučio da odem do Poprada, najbližeg grada Staroj Lesni. Pitao sam domaćine kako da se prebacim do tamo a oni su mi vrlo ljubazno ponudili da idem sa njima.

Poprad je grad sa nešto više od 50.000 stanovnika. Nema mnogo toga da se vidi, zapravo ništa posebno interesantno nemam da izdvojim. Zato ima puno prodavnica planinarske opreme. Obišao sam ih skoro sve u centru grada, svašta ima ali cene su bile jake, tačnije popusti su bili slabi. Tri sata smo bili, duže ne bih ni izdržao.

I to je kraj prvog dela priče. U drugom delu malo više o Staroj Lesni i drugim mestima ispod Visokih Tatri, o akciji na vrh Istočna Visoka i poslednjem danu gde nam cilj nije bio neki vrh već prevoj između dve doline.

 

Fotografije


(drugi deo, u međuvremenu objavljen)