уторак, 20. новембар 2018.

Piazza dei Miracoli

Druga priča sa putovanja u Toskanu. Krenuo sam hronološki obrnutim redosledom i još uvek se nisam pomerio sa poslednjeg dana. Nikada do sada nisam delio u dva posta ono što sam video istog dana, u samo šest sati. Ali niti mogu Pizu i Luku da stavim u istu priču, niti mogu da ih preskočim.

Piazza dei Miracoli u prevodu znači Trg čuda. Na njemu se pored famoznog Krivog tornja nalaze još neke građevine koje su Pizu svrstale među najposećenije gradove Italije. Zašto ovakav naslov posta? Zato što ništa drugo od Pize nismo videli pa sam onda naslov kao i sam tekst morao da ograničim na ovaj kompleks. Dobili smo dva sata slobodno što realno nije dovoljno ni za detaljni obilazak Piazza dei Miracoli a o nekoj šetnji dalje po gradu nije bilo ni govora (naravno, detaljni obilazak je relativan pojam, meni nije bilo dovoljno, nekima jeste). 

Zašto je naslov na italijanskom jeziku? Ne dopada mi se naziv Trg čuda, zvuči mi suviše pompezno, groteskno, skoro vašarski. I onda ga na italijanskom nekako lakše podnosim. Ceo taj kompleks zaista jeste izuzetan ali niti prostor liči mnogo na trg, niti su objekti na njemu čuda. Moćno izgledaju ali nema kod njih ništa čudno. Jeste Krivi toranj pokušao da se probije među sedam čuda novog sveta ali je otpao još pre finala.



Dolazak na Piazza dei Miracoli


Od mesta gde smo napustili autobus imamo 15 minuta pešačenja. Savremeni deo grada kroz koji prolazimo čini potpuni kontrast renesansnoj Firenci, banjskom ambijentu Montekatinija i srednjevekovnoj Pizi čiji ćemo najlepši deo uskoro videti. Ispred kapije je gomila tezgi za prodaju suvenira. Prolazimo kroz Porta Nuova koja je 1562. otvorio neki od Medičija i ulazimo u jedan od najpoznatijih (da li i najlepših...) kompleksa na svetu. Oivičen je dugačkim zgradama i zidovima, sa ulazima na zapadnoj (našoj) i istočnoj strani. Celom dužinom južnog dela kompleksa leži asfaltna staza, krcata turistima iz celog sveta. Levo je travnjak, uredniji i zeleniji nego na Old Trafordu na početku sezone. Njegova boja još više ističe mermerne objekte koji se na njemu nalaze.


Krstionica u prvom planu, desno katedrala, skroz desno zvonik, levo groblje

Cinici, a ima ih među nama, rekli bi da je u pitanju crkva sa pratećim zvonikom, krstionicom i grobljem. Potpuno tačno i istovremeno ništa dalje od istine. Svaki od navedenih objekata dovoljno je sam za sebe čuven i prepoznatljiv a opet savršeno se uklapaju u celinu koju smo imali zadovoljstvo da vidimo. Sredinom XI veka započeta je gradnja crkve koja je potom dobila status katedrale. Nekih 100 godina kasnije započeta je gradnja krstionice a odmah zatim i zvonika koji se ubrzo iskrivio zbog čega je postao poznatiji od same crkve. Još jedan vek kasnije napravljeno je zatvoreno groblje.

Zanimljiv je način naplate karata. Plaća se za ulaz u krstionicu, groblje i muzej i to 5e za jedan objekat (bilo koji), 7e za dva i 8e za sva tri. Bilo koja kupljena karta omogućava i ulaz u katedralu. Krivi toranj je van ovih kombinacija, da bi ste se popeli do njegovog vrha treba izdvojiti 18e. Umesto glavnog muzeja katedrale koji se renovira, u ponudi je bio muzej sinopija ali o tome kasnije. Uzeli smo karte od 8e i obišli sve osim Krivog tornja.


Katedrala


Nemam često priliku da vidim romaničke crkve. Mnogo gotičkih koje sam video poslednjih godina sagrađene su na mestu prethodne romaničke. U želji za novijim, savremenijim i lepšim, i u nedostatku bezbednog prostora, ljudi su rušili staro i pravili novo. Nekada možda i sa dobrim razlogom ali Duomo di Pisa bila je suviše lepa i monumentalna da bi je tek tako zamenili.

Gradnja crkve započeta je 1063. godine. Plan je napravio i u delo sproveo izvesni Busketo. U mnogo čemu katedrala odslikava moć tadašnje Pize. Sagrađena je izvan gradskih zidina sa očiglednom namerom da pokažu da nemaju čega da se plaše. Istovremeno je u Veneciji započeto renoviranje crkve Svetog Marka pa se nadmetanje mornarica proširilo na područje arhitekture. Novac za izgradnju obezbedio je ratni plen otet na Siciliji a što je najinteresantnije na građevini su vidljivi arapski i vizantijski uticaji koje su pizanski trgovci donosili sa putovanja. Vikipedija stil naziva pizanska romanika a činjenica je da dve crkve iz obližnje Luke podsećaju na ovu. Dok su vojske ratovale, umetnici su se ugledali i krali jedni od drugih.

Katedrala je znatno oštećena u požaru 1595. godine. Pored toga, pretrpela je još nekoliko renoviranja što je i normalno za objekat star skoro hiljadu godina. Poslednja veća rekonstrukcija rađena je u XIX veku kada su originalne statue sa fasade zamenjene kopijama i premeštene u muzej koji na žalost nismo imali prilike da vidimo. 



Nismo uspeli da vidimo ni unutrašnjost katedrale. Ušli smo ali mogli smo samo da bacimo pogled sa mesta odakle sam ovo fotografisao. Najveći deo prostora bio je do podneva rezervisan na nedeljno bogosluženje a nama je baš tada zakazan povratak. Nemam mnogo razumevanja za ovakva pravila. U Pizi ima još puno crkava, ne verujem da je Bogu mnogo bitno u kojoj mu se molite. Katedrala predstavlja svetsku baštinu i kao takva morala bi da bude dostupna nama koji je prvi a možda i jedini put posećujemo. Posebno kada se zna da pre hiljadu godina ljudi skoro ništa drugo osim crkava nisu mogli da grade (i zamkova ali njih su napadali i rušili) a sada ne možemo da gledamo te objekte, opet zato što su crkve. Kako god, propovedaonicu koju je Đovani Pizano uradio videli smo samo iz daleka.



Krivi toranj


Krivi toranj je prvo što vam padne na pamet kada se pomene Piza. Teško ćete naći čoveka koji za njega nije čuo. Ako pokušate da se setite kada ste prvi put čuli, shvatićete da spada u one pojmove za koje oduvek znate. Sećam ga se iz ilustracija u udžbenicima, školskih časopisa, brošura turističkih agencija, rebusa... Dovoljno je da neko nacrta nakrivljenu kulu i svi znaju o čemu se radi. Karakterističan oblik do te mere da ga je skoro nemoguće iskarikirati do neprepoznatljivosti. 

I sada, kada sam ga konačno i uživo video, usuđujem se da kažem jedno NE i jedno DA. Ne, Piza nije samo Krivi toranj, ne idete tamo samo zbog njega. Da, toranj je prelep pored toga što je kriv i zaista ga treba videti.

Kao što sam pomenuo u pitanju je zvonik a ne kula (tower) sa izviđačkom i odbranmenom funkcijom. Izgradnja je započeta 1173. godine na vrlo nestabilnom terenu i već kod drugog sprata počeo je da se krivi, tačnije jedna strana počela je da tone. Gradili su ga čitavih 200 godina. Piše da je to zbog čestih ratova koje je Piza vodila u to vreme mada liči mi da im je trebalo vremena da skupe hrabrost i podignu još jedan sprat. Još piše da je upravo ta usporena gradnja pomogla zemljištu da se koliko toliko stabilizuje i da bi se toranj srušio da su brže gradili. Ne ulazim u to, samo prenosim šta sam pročitao. 

Ne znam kako i koliko puta su pokušavali da ga stabilizuju, tek 1990. postalo je suviše opasno da se ulazi. Toranj je zatvoren i ceo svet se uključio u rešavanje problema. Pomoću nekakvih pumpi ubacili su pesak ispod te kritične strane i uspeli da ga vrate na bezbedan ugao. Rekli su nam da su mogli i potpuno da ga isprave ali onda to više ne bi bio krivi toranj


Osim što su ga statički stabilizovali, sredili su mu i fasadu i toranj bukvalno blista. Napravljen je u romaničkom stilu. Vikipedija smatra da nije sigurno ko je autor mada je pronađena ploča sa imenom izvesnog Bonana. Koliko je to sigurno, procenite sami. Nismo ulazili i peli se tih 56,67m koliko je visok na višem delu. Cena nije baš popularna a i plašili smo se da ne potrošimo previše vremena. Posle smo videli da kada kupujete kartu birate vreme kada ćete da uđete. Na velikom displeju prikazuje se broj preostalih mesta po satima. Nisam ga nešto mnogo ni fotografisao. Sa svih strana slično izgleda, sa nekih se ne primećuje nagib, neke strane mi je položaj sunca onemogućio pa se sve svelo na par samostalnih fotografija koje su ušle u album.

I još nešto. Naravno da sam imao ideju da napravim one fotografije kako pridržavamo ili guramo toranj da se sruši. Brzo sam odustao. Nigde nisam video toliku gomilu sveta koja se glupira. Vise na ogradi, upadaju jedni drugima u kadar, pridržavaju, hvataju odozgo, šutiraju mučeni toranj. Očito da je trebalo ranije da ga vidim a ne sa pedeset godina...




Monumentalno groblje


Ili što bi Italijani rekli Camposanto Monumentale. Campo santo je u bukvalnom prevodu sveta zemlja ali camposanto google direktno prevodi kao groblje. Zovu ga još i Camposanto Vecchio (staro groblje), što dalje implicira da postoji i novije groblje, što nije tako čudno s obzirom da je ovo izgrađeno u periodu 1284. - 1464. godine. Ceo kompleks, prvo crkva pa sve ostalo, napravljen je na mestu gde je pre toga bilo groblje. Ne samo iz hrišćanskog perioda, bilo je dosta rimskih sarkofaga. Monumentalno groblje je napravljeno da bi se organizovali postojeći i budući grobovi.




Objekat je oblika izduženog pravougaonika. Spoljni zid sačinjen je od slepih arkada. Unutra uz taj zid, sa sve četiri strane, nalazi se široki nadkriveni prostor i velika većina grobova, sarkofaga, spomenika, kenotafa i čega već još nalazi se u tom prostoru. U sredini je travnjak sa zemljom koju je navodno neki nadbiskup doneo sa Golgote, iz IV pljačkaškog pohoda koje su zvali krstaškim. Otuda valjda i naziv camposanto


Od četiri glavna objekta, Monumentalno groblje je najmlađi i izgrađeno je u gotičkom stilu. U albumu je zastupljeno sa najviše fotografija, prosto jer je njegov sadržaj najraznovrsniji. Piše da su u njemu uglavnom sahranjivali Medičije i profesore univerziteta u Pizi. Jedna od tri kapele zove se Amanati pošto se u njoj nalazi grob Liga Amanatija (fotografija levo), profesora medicine na već pomenutom univerzitetu. Još su dve kapele prisutne. U kapeli Del Poso čuvaju se relikvije a u kapeli Aula nalazi se lampa koja je pre toga visila u katedrali i koja je Galileju bila inspiracija da formira zakon oscilovanja klatna. Veliki naučnik rođen je u Pizi a pored ove lampe vezan je i za Krivi toranj, sa njega je bacao različite kugle da dokaže da vreme padanja ne zavisi od težine tela. 


I kada smo kod naučnika, bio sam prilično zadovoljan kada sam među statuama sa potpuno nepoznatim i nečitljivim imenima ugleda jednu ispod koje je pisalo Fibonacci. Oni koji su dovoljno dugo učili matematiku sigurno se sećaju Fibonačijevog niza gde se svaki sledeći član dobija kao zbir prethodna dva (1, 1, 2, 3, 5, 8...). Poznati matematičar uveo je u evropsku civilizaciju arapski metod beleženja brojeva. Interesantno da se uopšte nije zvao Fibonači već mu je to ime skovao francuski matematičar Gijom Libri: Fibonacci je skraćenica od filius Bonacci što znači sin Bonačijev. Statua koju sam video (foto desno) samo je spomenik, ne zna se gde je sahranjen, inače rođen je i umro u Pizi. 

Unutrašnji zidovi Camposanta bili su prekriveni freskama sve do jula 1944. godine kada je na olovni krov pala granata i zapalila ga. Puno predmeta je stradalo a freske posebno. Ipak puno njih je restaurirano i vraćeno na svoje mesto. Neposredno pred naš dolazak vraćena je freska Bonamika Bufalmaka Trijumf smrti. Ima je u albumu i to iz dva dela pošto je kompozicija ogromna. Restauracija se izvodi tako što se skine deo zida sa freskom a zatim se ona prenosi na platno koje se posle toga vrati na mesto gde je freska bila. Tragajući po Internetu našao sam i ovaj video u kome je taj postupak prikazan. Pogledajte, interesantno je...


Bufalmako: Trimuf smrti

Pred kraj obilaska posetili smo Muzej sinopija. Nije nam bilo jasno šta gledamo. Ogromni panoi sa vrlo bledim crtežima fresaka iz Monumentalnog groblja, svi u jednoj, crvenkasto braon boji. Znali smo da ima neke veze sa restauracijom ali tek u Beogradu sam pronašao da su to podloge pronađene ispod freski, neka vrsta pripreme za prave crteže i slike. Sinopija istovremeno označava i vrstu boje i pripremni crtež.



Krstionica


Po običaju za kraj sam ostavio ono što je ostavilo najjači utisak na mene. Krstionica Sv. Jovana ili Battistero di San Giovanni je rotonda sa 54.86m visine i 34.11m u prečniku što je čini najvećom krstionicom u Italiji. Nalazi se ispred katedrale prema kojoj je nagnuta 0.6 stepeni. I katedrala je nagnuta pošto su i ona i krstionica sagrađeni na istom nestabilnom terenu kao i zvonik. Samo što je zvonik tu najgore ili najbolje prošao.


Gradnja je započeta 15. avgusta 1152. godine. Diotisalvi je napravio projekat i nadzirao izgradnju prvog nivoa. Nikola Pizano je sto godina kasnije dovršio objekat izgradivši drugi nivo i kupolu. Posebno je interesantno to što je gradnju nastavio u gotičkom stilu, dok je prvi nivo ostao romanički. Kao laiku istorije umetnosti, meni taj prelaz ne samo što ne smeta nego mi je i vrlo interesantan. Ako bi me neko pitao koja je razlika romaničkog i gotičkog stila, što se inače vrlo retko dešava, pokazao bih mu Battistero di San Giovanni na kojoj kružne romaničke lukove na gornjem nivou zamenjuju oštri gotički lukovi. I kupola je podeljena po sredini, crvene ploče na zapadnoj strani zamenjuju sive olovne na strani ka katedrali. Treći kontrast na spoljnom delu objekta predstavlja naizmenična upotreba belog i sivog mermera što ne primetite dok ne priđete bliže.


Iznad glavnog ulaza u krstionicu

Glavni ulaz u krstionicu ukrašen je sa dva stuba i ne možete a da ne budete impresionirani količinom rada uloženom u njihovu obradu. Kao i u slike iz Hristovog života na gredi iznad ulaza. 



Unutrašnjost krstionice nije zatrpana predmetima i ukrasima. Potpuno je funkcionalna i prvo što vam padne u oči je osmougaoni... bazen za kršavanje izdignut na podest, sa bronzanom figurom svetog Jovana. Potiče iz XIII veka kada su još uvek potapali u vodu prilikom kršavanja. Iza njega je pravougani ograđeni prostor za sveštenika, dopalo mi se isklesano postolje za knijgu postavljeno na mermernom stubu. Najznačajniji detalj krstionice smešten je sa strane, pored jednog stuba i ne pada odmah u oči. 


Nikola Pizano rođen je na jugoistoku Italije između 1220. i 1225. godine. U Pizu je došao sa 20 i nešto godina i tu se primio pa je uzeo ili su mu dali prezime Pisano. Propovedaonicu u pizanskoj krstionici gradio je, tačnije klesao pet godina zajedno sa svojim pomoćnicima (što se vrlo često zaboravlja). Pod jakim uticajem antičkog nasleđa, Nikola je napravio nešto potpuno drugačije od svega što je u to vreme umetnost predstavljala. Navode ga kao prvog predstavnika ili preteču renesanse mada Renak kaže da ovo prerano uskrsnuće antičkog ideala ostalo je usamljeno i besplodno. Kako god, pet reljefnih ploča na stranama propovedaonice (šesta strana je otvorena za ulaz) nema sa tada aktuelnom gotikom ništa zajedničko uprkos tome što su na svim pločama prizori iz Hristovog života. Inspiraciju je Nikola Pizano skupljao sa ostataka starorimskih spomenika, posebno sarkofaga iz obližnjeg Camposanta. Pizu su inače osnovali Rimljani, u njoj je bilo dosta primera i ostataka antičke umetnosti a njeni stanovnici su i u srednjem veku bili svesni tog nasleđa. Zato je valjda i mogla da prođe figura nagog Herkula na propovedaonici, ispod pomenutih ploča.



Pošto smo sve to pregledali, popeli smo se na galeriju. Sa galerije je lep pogled na donji nivo krstionice i sve ovo o čemu sam pričao a sa jednog od prozora lep je pogled napolje, na katedralu i zvonik iza nje. Opet spominjem neopterećenost prostora detaljima i ukrasima koja naglašava oblik same krstionice. I akustičnost. Krstionca je vrlo akustična i svakih pola sata jedan od službenika to demonstrira pevajući neke jednostavne akorde. 



I na kraju...


Na Piazza dei Miracoli proveli smo dva sata. Onda sam došao kući, sredio fotografije i proveo mnogo više od ta dva sata tražeći u knjigama i na Internetu odgovor na pitanje: šta sam to zapravo video? Što je dobro. Možda zbog toga tekst previše liči na srednjoškolski udžbenik i neki se moj lični utisak izgubio u gomili podataka. Što već nije dobro. Osnovni cilj mi je da ovim pisanjem sredim svoje utiske a ako nekoga ubedim da se spakuje i ode Pizu, eto još jedne koristi. Ja svakako planiram bar još jednom da odem jer nisam baš sve video...




Fotografije