недеља, 3. јун 2018.

Rajac i kako ga preživeti

Pokušavam da se vratim blogu. Nije toliko nedostatak interesantnih tema koliko nedostatak vremena. Znam da sam išao dosta u širinu i time nametao sebi veći posao. Možda uspem da se svedem na jednostavne, jednodnevne postove. 

O Rajcu i Suvoboru, odnosu ova dva pojma, gde se nalaze i još ponečemu, već sam pisao ovde. Skoro istovremeno ovde sam pisao o njegovom drugom licu, hladnoći koja nas je zadesila 2011. godine. Ali taj tekst ne mora da se tiče baš ove planine, više je o tome da prirodu ne treba nigde potceniti, pa ni na Rajcu. Sad bih nešto drugačije i ličnije...


Dark Side of Rayac


Rajac je izuzetno pitoma planina. Blage padine, pod livadama ili sve češće pod njivama, ture za svakoga što bi rekli vodiči. Da li baš zato, da bi pokazali da i Rajac ima svoju divlju stranu, tek jedna od najdužih obeleženih staza, velika kružna staza br.2 ima jedno vrlo sumnjivo parče. Upoznali smo ga 14.aprila ove godine kada smo nas troje stigli kolima iz Beograda i napravili solidan pešački krug.

Krenuli smo od doma, spustili se u selo Polom, prešli Veliku Dičinu u Draškićima, zatim pošli prelepom stazom (br. 2d) od toga zaseoka ka Dobroj vodi, napustili je negde na sredini i prvi put se popeli na vrh Suvobora sa istočne strane. Onda smo dobro uhodanim putem krenuli nazad da bi se negde blizu vrha Rajca odovojili na levo i sišli do Kojića česme a zatim ispeli na Kojića kom.


Kojića kom

Kom je pre uvišenje nego vrh, interesantan je i pogled sa njega, lep kako na sever tako i na jug ka glavnom vrhu. Da je bilo pameti vratili bi se sa njega na glavni put i sišli do doma. Mi smo imali ideju da prođemo taj zloglasni deo staze br.2 i povežemo čak četiri kontrolne tačke Rajačke trasverzale: KT-6 Kojića kom, KT-5 Provalija, KT-4 Purina crkva i KT-3 Vodopad. 

Od samog početka staza je bila odlično i sveže obeležena, što nas je ohrabrilo. Prvi deo je spust širokim, šumskim putem. Taj put nastavlja dalje severnim padinama i bilo bi interensatno spustiti se njim do Slavkovice. Mi pratimo markaciju, savijamo naglo na desno i ulazimo u šumu...



Šumska staza je uska ali prohodna i prepoznatljiva. U početku nije teška za hodanje ali vrlo brzo nastaju problemi koji nas usporavaju, u vidu palog drveća i kamenja koje se na nekim mestima pretvara u pravi sipar. Teren je pod jakim nagibom. Stižemo do KT-5 vrlo indikativnog naziva - Provalija. Vertikalna stena sa zaravnjenim vrhom na kome se nalazi pečat transverzale. Atraktivno, bez dileme. Provalije sa obe strane stene... 


Tu mi ispada flaša sa vodom. Dok je pogledom pratim kako brzo gubi visinu, ona se zaustavlja ispod jednog drveta na kome vidim markaciju. Ispostaviće se staru ali ja krećem da se spuštam tom levom, pogrešnom stranom stene. Nekako sam sišao ali i vrlo brzo shvatio da sam pogrešio - nije više bilo ni staze ni markacije. Njih dvoje su krenuli ispravnom desnom stranom i sada je trebalo pridružiti im se. Sipar, deblo, sipar, deblo, pad jedan, sipar, pad drugi, deblo, uzbrdo... tek, kada sam ih pristigao bio sam potpuno iscrpljen. I srećan, naravno.

Uhvatili smo stazu i držali se nje. Dobro je bilo što je bila dobro markirana i tu se dobro završava. Sve ostalo je bio problem. Drveće i kamenje na stazi, naizmenični silasci i usponi, monotona i neatraktivna šuma koja se na nekim mestima blago otvarala zavaravajući nas da smo pri kraju. Pre ulaska u šumu imali smo već preko 20km iza sebe, tako da je ovo pored fizičkog bio i svojevrsni psihički test. 


Kada smo konačno izašli iz šume, našli smo se vrlo blizu one nove drvene nadstrešnice sa klupama, na severu, prema Ljigu. Najgore je bilo što smo pogledom mogli da vidimo i mesto gde smo ušli u šumu i bespotrebno produžili pešačenje za skoro dva sata. Na livadi je bilo sveta, neka deca su trčkarala, popodnevno sunce je prijatno grejalo a mi kao da smo izašli iz neke začarane šume koja nas je pustila pošto nas je dobro izmučila. Srećom, niko nije obraćao pažnju na nas. Nismo ni razmatrali nastavljanje stazom br.2 ka vodopadu već smo okrenuli ka domu gde su nas čekali odmor i topla čorba.

Nije nam prvi put da smo išli ovakvim stazama. Doduše, nikad ovoliko dugo. Uglavnom smo išli kada alternative nije bilo. I uvek kada je negde trebalo stići, na vrh ili do neke atrakcije. Ovaj put smo se lomili da bi prešli put od jedne do druge tačke, dok je paralelno tom putu išao drugi, najlakši na svetu. Celu avanturu opisuje samo jedna reč - nepotrebno.



Drugi pokušaj


Drugi pokušaj da stignem do vodopada odigrao se u ovu subotu 2.juna. Išao sam sam iz Beograda za Milanovac i svratio na Rajac. Oblaci su me odgovorili od duže šetnje ali vodopad je vrlo blizu puta iz Slavkovice, sa sve oznakom na bankini gde treba skrenuti sa asfalta. Parkirao sam na sledećoj krivini, preobuo se (jedini pametan potez) i krenuo da ga tražim. Staza od puta je strma ali je staza i markirana je. Vrlo brzo počinje da se sužava i ulazi u gušću šumu i to već počinje da liči na prethodni pokušaj. Na sreću čuje se vodopad, shvatam da je vrlo blizu ali ne i šta me čeka.


Stižem na mesto odakle se vodopad vidi u daljini. Zadovoljan sam onim što vidim. Očekivao sam samo malo veći pad u toku nekog potoka, u ovo doba siromašnog vodom, a dočekala me je rupa u vertikalnoj, širokoj steni iz koje je tekao potok koji verovatno skuplja svu vodu u gornjem delu planine. Ne posebno bogat vodom ali dovoljno da prizor napravi atraktivnim, posebno za planinu kao što je Rajac.

Problem je što je staza ispred mene nestala. Umesto nje tu je strmina obrasla nekim širokim zelenim listovima koji  onemogućavaju da vidite kuda treba da gazite. Stojim pored markacije i u dnu te strmine vidim drugu markaciju i nije sporno da sam na treku ali ne znam kako da siđem i da li da siđem. Pridržavam se za drveće i počinjem polako da se spuštam. Teren je prekriven đubretom, gazim po staroj obući. Neko je očito tu po starom srpskom običaju izručio otpad. Spustim se do pola i onda shvatim da me čeka gori deo, strmiji i bez drveća. Levo je teren čistiji. Penjem se nazad i onda se spuštam tom levom čistinom. Uglavnom se klizam, pridržavajući se za grane i stabla drveća. Konačno silazim do potoka a onda je lakše, uz kamenje se penjem koritom i stižem do vodopada.



Tu pravim nekoliko fotografija i osmatram teren. Staza br.3 prilazi vodopadu sa suprotne strane i naravno deluje sasvim ok. Ta staza pravi krug i dolazi do doma ali ja moram da se vratim do kola. Ne idem istim putem kojim sam se spustio, penjem se pored same stene gde primećujem nešto što liči na stazu. Očekujem da ću izbiti na markiranu trasu ali me puno sitnih izbora pravca odvlači levo i penje skroz iznad puta na koji ću uz nešto problema uspeti da se sputim. Pošto prethodno propustim jedna kola, ne želeći da izazivam reakciju vozača na pojavu čoveka tamo gde ni kozu ne očekuje.

Vraćam se do kola potpuno mokar od znoja. Tu gde sam parkirao skreće se ka Purinoj crkvi. Đavo mi ne da mira ali odmah se uveravam da je staza potpuno zarasla. Sedam u kola, vozim do doma a onda lagana šetnja proverenim i čistim rajačkim stazama. Tražio sam divlje jagode i pred kraj šetenje ih našao. Dovoljno da mi ulepšaju dan.

Ostaju neke dileme. Da li sam pratio staru markaciju, da li postoji bolja staza od puta do vodopada, da li ona staza koja dolazi sa druge strane ima prečicu ka putu ili domu... Saznaću pa ću pisati. 

Savete ne volim mnogo da dajem ali ovoga puta biću eksplicitan. Ako ne morate, nemojte ići stazom Kojića kom - Provalija - Purina crkva. Ništa nećete propustiti. Vodopadu prilazite sa druge strane, ne od puta.




Fotografije:

Proleće '18 na Rajcu

Vodopad na Rajcu