среда, 11. новембар 2015.

Severna Evija (I)

Na more obično idemo početkom jula. Ove godine, zajedničkim delovanjem nekoliko faktora, bili smo primorani da odlazak pomerimo na sam kraj avgusta. Ne mogu baš da kažem da nam je promena prijala ali to su neke druge stvari. 

Hteli smo da idemo na Jonsko more a otišli smo na Eviju. Baš kao što smo prethodne godine planirali Eviju a završili na Sitoniji. Razlog promene kursa bila je neizvesnost šta nas čeka ako na bum odemo u avgustu na zapadnu obalu Grčke. Pokolebale su nas neke informacije koje smo dobili a još više one koje nismo dobili. Odsustvo odgovora na upite za raspoloživost i cenu smeštaja kao i odgovora na pitanje na forumu: da li ići na bum u Pargu u avgustu? 

Dok smo se premišljali stigao odgovor iz Pefkija (da, slao sam i tamo upite, dokonost ili podsvest...) na koji ne bi ni obratio pažnju da apartman nije prilično lepo izgledao na fotografijama. Brzo smo prelomili. Olakšalo nam je što smo imali pripremljene planove od prošle godine (gps, plaže, šta treba videti...). Tada smo odustali deset dana pred put. Nije kada je rečeno nego kada je suđeno...


Sa plaže u Edipsos zalivu, Lutra Edipsos skroz u daljini

Post je prilično dugačak. Pokušao sam da ga podelim u dva dela, dva puta, na dva različita načina, ali ni jednom nisam bio zadovoljan rezultatom akcije. Samo sam Lutru Edipsos  još u startu izvojio u posebnu priču. Priča je podeljena po celinama koje možete posebno čitati, preskakati, kako vam je volja.


Putovanje i noćenje u Starom Dojranu


Krenuli smo bez žurbe, posle doručka, četvrtka 20. avgusta leta gospodnjeg 2015. Vožnja autoputem nije donela ništa novo ni zanimljivo, što je u principu dobro. Pauza u motelu Predejane. Na granici skoro nikoga nema. Odlučili smo da svratimo i vidimo Stobi, što smo odvano planirali. O tome sam već pisao u ovom postu. Posle Stobija lagana vožnja do Starog Dojrana. Stižemo dovoljno rano da pronađemo smeštaj i malo prošetamo po mestu. Tako smo bar mislili...

Da smo avgustovsku gužvu potcenili, uverili smo se već prve večeri. Već sam ovde hvalio prošlogodišnje iskustvo sa spavanjem u Starom Dojranu. Opuštena vožnja bez žurbe, jeftin smeštaj i rani dolazak u Grčku, na odredište, sve to je odlučilo da ponovimo scenario. Ove godine potpuno drugačija slika.

Slobodnih soba skoro da uopšte nije bilo a Stari Dojrani izgleda pokušavaju da odmah i što bolje iskoriste sve veću popularnost svog mesta. Na par mesta to se graničilo sa bezobrazlukom a s obzirom na to kakav smo smeštaj imali u povratku, u Grčkoj, nisam siguran da ćemo i sledeće godine spavati pored Ezera. Na kraju smo pronašli za jednu noć podnošljivo prenoćište. Nismo bili pored jezera već malo u brdu a loš utisak je pojačan uskim i krivudavim ulicama sa očajnim asfaltom. 

Ustajemo prilično rano, oko 5:10 smo već krenuli. Mrak je oko nas i svi spavaju. Prolazimo kroz puste ulice Starog Dojrana i odmah stižemo na granicu. Granica je takođe pusta i u strahu smo da je zatvorena. Onda se iz onog jednog kioska pojavljuje ruka koja nam maše i zove nas da priđemo. Prelazimo granicu i ulazimo  u Grčku.


Neko vreme vozimo paralelno glavnom putu koji vodi od Evzonija a priključujemo mu se ispred Polikastra. Prethodno smo kod Kilkisa skrenuli desno. Taj put nas vodi do autoputa Solun - Atina. Solun ostavljamo iza sebe a mi idemo dalje prema jugu. Uskoro se sa leve strane pojavljuje more a sa desne planinski masiv Olimpa. Njegov najviši vrh Mitikas (2917) drugi je po visini na Balkanu. Mi smo negde na nivou mora pa planina zbog toga izgleda još moćnije.

Ne pravimo veće pauze, žurimo da stignemo na trajekt u 12h pošto trajekti ka Eviji idu na svaka dva sata. Istočnoevropsko vreme koje važi u Grčkoj uzima nam jedan sat i koliko god nevažno izgledalo, oseti se u putu. Silazimo sa autoputa kod Leptokarije da izbegnemo bar jednu od naplatnih rampi. Sistem plaćanja putarine u Grčkoj je i smoran i skup.

Ispod Nei Porija put beži od mora i prolazi kroz dolinu Tempe. U pitanju je klisura reke Pinej, duga 10km a na nekim mestima uska svega 25m. Prošli smo kroz nju i pre dve godine kada smo išli na Peloponez ali i tada i sada smo žurili pa je obilazak ovog interesantnog lokaliteta ostavljen za neku drugu priliku.

U Glifu stižemo nepun sat pred polazak trajketa. Pronalazimo mesto gde se prodaju karte (24.5€ za četiri osobe i dugačko vozilo), stajemo u red i oko 11:30 se ukrcavamo. Neko se udobno smešta u stolice a neko uključuje fotoaparat. Pored panorame Glife, motiva koji uvek fotografišem sa trajekta, zanimljiv je i rt Agios Sostis. Nalazi se na kraju malog poluostrva, istočno od Glife. Na rtu postoji peščani sprud koji odvaja deo mora. Prizor je lep ali ne znam da li je interesatno i za kupanje, posebno što se do njega dolazi uglavnom čamcima. Kada prođemo rt Agios Sostis, sa leve strane otvara nam se pogled na niz rtova sve do Piliona. Više ne plovimo pored obale, upućujemo se pravo ka Eviji i stižemo u Agiokampos nekih pola sata posle polaska.


Rtovi istočno od Glife, sve do Piliona

Na tlo Evije prvi put smo stupili u petak 21. avgusta 2015. Od Agiokamposa do Pefkija ima oko 22km. Ipak ne stiže se tako brzo i lako, što zbog puteva na Eviji, o čemu ću kasnije, što zbog prolaska kroz Istiju i Asmini.


Par reči o Eviji


Evija ili Eubeja je drugo po veličini grčko ostrvo. Veći od nje samo je Krit ali Evija drži primat u Egejskom moru. U brojevima je to 3.684 km2, odnosno 150km dužine dok širina varira od 6 do 50km. Celom dužinom leži uz grčko kopno i više je nego očigledno da ju je od njega odvojio neki jak zemljotres. Udaljenost je najmanja u Euriposovom tesnacu, kod Halkide, samo 40m. Morske struje u ovom kanalu su jako brze i što je interesantno menjaju smer, teku čas na jednu, čas na drugu stranu. Na ostrvu ima nekoliko vrhova preko 1.000m a najviši Dirphis (1.745) leži na sredini Evije, u pravcu Halkide.

Već dva puta pominjem Halkidu. U pitanju je najveći grad i administrativni centar okruga koji osim Evije obuhvata još neka ostrva. Halkida se nalazi negde na sredini Evije, od kopna je deli već pomenuti Euriposov tesnac a sa kopnom je spajaju dva mosta. Mostovi omogućavaju da se od Evije do Atine stigne bez pomoći trajekta. Ostrvo ima oko 200.000 stanovnika od čega u Halkidi živi četvrtina.

Položaj Evije obezbedio joj je burnu istoriju. Osvajali su je Atinjani, Persijanci, Filip II, Rimljani, Krstaši, Mlečani, Osmanlije da bi od 1830. ušla u sastav novoosnovane Kraljevine Grčke. Koliko sam video, središnji i južni deo ostrva bogatiji je istorijskim spomenicima i uopšte deluje interesantnije. Ovaj post će se ipak baviti isključivo severnom Evijom, tamo smo letovali...


Pefki


Pefki je srpski mainstream i glavno letovalište na severnoj Eviji ako izuzmemo banju Edipsos. Za takav status mesto je suviše malo, što dovoljno govori o razvijenosti turizma na Eviji. Sve interesantno što postoji u Pefkiju nalazi se na glavnoj ulici koja ide pored mora. Mislim na taverne, kafiće, prodavnice, agencije, pekare... Ako ne računate jednu malu pekaru, te crkvu i školu koje opet nisu mnogo bitne za turiste, onda ovo sve možete i bukvalno da shvatite. Crkva i škola (i ta jadna pekara) nalaze se na najširoj od nekoliko paralelnih ulica koje povezuju tu glavnu sa ostrvskom magistralom koja prolazi iznad mesta. Iza glavne ulice nalaze se pansionski objekti. Kratke ali ne i neudobno uske uličice koje im omogućavaju prilaz, očito su se formirale kako je mesto raslo, od mora ka unutrašnjosti ostrva. 


Najbolja stvar u Pefkiju je otvorenost ka moru i to je ono što mu najviše daje na šmeku i lepoti. Glavnu ulicu od mora dele ili bašte restorana ili visoko drveće, zasađeno na pristojnom rastojanju. Pored toga prilično je široka, kao da pripada nekom mnogo većem mestu. Glavni orijentir u mestu je široki, betonski dok gde pristaju kako rečni čamci i brodići, tako i oni turistički koji svakodnevno prevoze turiste, najčešće do Skijatosa. Dok se nalazi u donjem kraju Pefkija i oko njega je mnogo življe nego u gornjem kraju. Tu je ujutru improvizovana pijaca, tu su najprometnije taverne, turističke agencije pa i lekarska ordinacija. Dalje od doka je mnogo mirnije, više smeštajnih objekta a manje ugostiteljskih i više lokalnog stanovništva. Na tom severnom kraju mesta nalazi se kamp, dotle sam stigao u šetnji.

Plaža je ono čega smo se najviše plašili i zbog čega smo na kraju i odustali prethodne godine. Pesak ili šljunak, ima li uopšte plićaka ili se posle dva koraka upada u dubinu? Na kraju nije ispalo tako loše. Plaža u Pefkiju je dugačka, prostire se duž celog naselja severno od doka. I ispod doka ima kupača ali znatno manje nego u gornjem delu. I širina je sasvim solidna. Nekoliko barova je izbacilo svoje ležaljke, klasika u svakom pogledu. Peska ima samo u delu plaže pored doka gde su ga očigledno nasuli i gde smo se i mi kupali sve dane koje smo proveli u Pefkiju. Što dalje idete plažom peska je sve manje, čak je i šljunka sve manje i na pojedinim mestima zemlja se vidi već na 3-4m od mora. Ali i gužve ima sve manje pa sad kako ko voli. Mi smo bili porodično i koristili smo tu pogodnost da smo smešteni preko puta glavnog dela plaže pa smo se tu i kupali. Pojas uz obalu gde se možete brčkati i stajati u vodi prilično je uzak. Dubina nastupa naglo a morsko dno je vrlo strmo. To opet olakšava prilaz brodićima, sve ima svoje. Prva tri dana vreme je bilo loše, uglavnom na ivici kiše, bez mnogo sunca, pa je i boja mora bila bila bezveze. Kasnije se to ispravilo, more je zbog dubine dobilo onu jaku, tamno plavu boju. Uglavnom mainstream gradska plaža, dodatno ulepšana blizinom kopna i poluostrva Pilion koji se vide preko mora. I iza kojih zalazi sunce. Zalazak sunca je vrlo lep u Pefkiju pošto je plaža okrenuta ka zapadu. Eto, podnošljivo...


Plaža u Pefkiju

Snabdevali smo se uglavnom u Lidlu koji se nalazi u obližnjoj Istiji. Hleb i peciva kupovali smo u pekari na početku mesta, ispod doka. Giros nismo jeli u Pefkiju, ostavljali smo ga za dane koje smo provodili na drugim plažama i u drugim mestima. Jedna od boljih stvari na Eviji je što vlasnici taverni i kafana nisu nametljivi, nema onog tradicionalnog grčko-turskog gostoprimstva gde na sve načine pokušavaju da te ubace u svoj lokal. Prilično su opušteni a i cene su prilično ok. Par jutara smo pili kafu pored mora, gazda je 'ladno sređivao terasu i tek kada je završio poslužio nas je, ne što nas ignoriše, prosto nigde ne žuri a računa da smo i mi na odmoru. Posle smo ga jedva našli da platimo.


Ako mesto nije nešto posebno onda smeštaj mora da bude dobar, da bi ste se lepo osećali na odmoru. Kuća Papadioti potpuno je ispunila ovaj uslov. Nalazi se u maloj ulici, odmah iznad glavne, negde u pravcu doka. Klasična jednospratnica koja se dodiruje sa kućama pored sebe. Sa ulice ulazite u popločano dvorište u kome se pored zelenila nalazi i garnitura za sedenje. Naš prostrani, petokrevetni apartman nalazio se u prizemlju i gledao je na ulicu. Odmah moram da se ogradim, ne znam kako bi bilo da smo gledali na drugu stranu. Ovako, terasu smo maksimalno koristili, posebno u jutarnjim i večernjim satima. Preko puta se nalazi dvorište u kome je parking za goste kuće. Vlasnica i njena majka bile su ljubazne, posebno starija gospođa koja nam je često pričala nešto na grčkom. Razumeli smo samo dobronamernost u njenom izrazu i zagrljaju kojim nam je poželela srećan put.



Dve plaže na istočnoj obali: Agkali i Eliniki


Prva tri dana vreme je bilo oblačno. Kiše nije puno padala ali je predstavljala stalnu opasnost pa smo te dane proveli u Pefkiju. Odmorili smo se ali i iskupali. Onda je došao ponedeljak, vreme se popravilo i odmah smo počeli da skitamo.


 Severna Evija, putevi

Iz Pefkija putem možete ići u dva pravca. Prvi je zapadno (putem kojim ste stigli) do najvećeg grada severne Evije - Istije. Drugi je istočno gde prateći izdaleka obalu ostrva polako skrećete ka jugu i hvatate pravac ka Halkidi. Kada se ovaj put spoji sa onim koji dolazi iz Istije i sa onim iz Lutre Edipsosa i Limnija, dobijate glavnu ostrvsku magistralu koja ide do Halkide a onda još dalje na jug, sve do grada Karistosa. Evija je brdovito ostrvo i idući ovim pravcem put se ili naizmenično penje na brda (i planine) i spušta sa istih ili uhvati visoravan pa ide ravno na nekih 600-700m, što je slučaj ako se malo udaljite od mora. Krivine su česte i prilično oštre, ispravljanje puta očito nije imalo visok prioritet. Mnogo veći problem je kvalitet asfalta, česta oštećenja i mnogobrojne udarne rupe. Upravo ovim putevima smo išli na dve plaže o kojima hoću nešto da kažem. Ono što je bilo lepo je zelena četinarska šuma kroz koju smo skoro sve vreme prolazili.


Četinarske šume pored puta na Eviji


Agkali


Prvi dan van Pefkija otišli smo na plažu Agkali. Nalazi na istočnoj obali Evije, od Pefkija udaljena nekih 50km. Na putu do nje prošli smo pored skretanja za 3-4 druge plaže ali ova nam se na GE (Google Earth) učinila interesantna plus što smo se tu našli sa prijateljima koji su letovali blizu Halkide. Kada smo stigli bio sam prilično iscrpljen od vožnje, tri planine smo popeli i spustili se. Dobro, došli smo tu da provedemo ceo dan.

U pitanju je izuzetno dugačka plaža koju na nekim sajtovima nazivaju Agia Anna, po gradiću koji se nalazi iza nje, nekih 4 km od mora. Liči mi da je ime veštački nametnuto za potrebe turističkih prezentacija pošto ovaj ogromni deo obale ne predstavlja neku heterogenu ili uređenu sredinu. Gledajući GE video sam da na preko 5 km prostora postoje uređeni delovi (hoteli, odmarališta) ali i oni pusti gde se komotno možete presvući i ako niste nudista.


Plaža ispred Agkalija

Agkali je zapravo mestašce na severnom kraju plaže. Ne znam da li ovaj toponim uopšte figuriše za ime plaže ali ja sam ga, malo i na svoju ruku, koristio i u blogu i na fotografijama da naglasim ne toliko posebnost ovog dela u odnosu na ostatak, koliko činjenicu da smo samo njega videli i samo o njemu mogu da pričam. Tu ispred Agkalija postoje dve grupe ležaljki, solidno udaljene i jedna od druge ali i od kafića kojima pripadaju, na radost njihovih konobara. Plaža je šljunkovita a dubina nastupa naglo, kao u Pefkiju. Ipak, potpuno je drugačije, plaža je široka, vidi se pučina i nije gužva oko vas. U početku se nismo najprijatnije osećali ali kasnije se utisak popravio, malo smo se opustili i prilagodili.

Nismo obišli ostatak plaže, njena dužina je delovala prilično obeshrabrujuće. Zato sam popodne otišao do poluostrva severno od Agkalija. Interesantnu formaciju gde se sa malog poluostrva uskim prelazom dolazi na još manje, zapazio sam na GE. Na tom završnom poluostrvu, kao i obično u Grčkoj, nalazi se mala, bela crkva Agios Vasilios. Pored crkve postoji staza kojom se stiže do čistine i uzvišenja iznad mora odakle pogled puca sve do Skijatosa. Vredelo je sve to videti a stavio sam i dosta fotografija u album.

U povratku nismo pratili istočnu obalu do kraja već smo se odvojili na levo i išli pravo ka Istiji. Kilometraža je vrlo slična. Iako nismo imali toliko uspona i padova, put je bio očajnog kvaliteta, toliko lošeg da mi je bilo žao Megana koji je pretrpeo nekoliko žestokih udaraca. Utisak koji smo imali po povratku u apartman bio je da je plaža ok ali nije toliko lepa da bi onako lomili kola. Na Lefkadi nismo tako mislili, tamo nam nije bilo žao kola.

Eliniki


Iskustvo sa ovog putovanja uticalo je da samo još jednom posetimo istočnu obalu ostrva. Ovoga puta bila je to najbliža plaža do koje treba samo jedno brdo savladati. Kod mesta Eliniki (ili Elinika) skreće se levo, ka moru, i dolazi do mini naselja označenog na GE kao Agios Nikolaos. Tako se zapavo zove crkva na minijaturnom ostrvu ispred plaže a sama plaža verovanto i nema zvanično ime pa neko kaže Eliniki a neko Agios Nikolaos. Kako god...


Sišli smo kolima skoro do samog mora i tu ih parkirali. Izašli da izvidimo situaciju i shvatili da smo na pravom mestu. Uvala sa egzotičnim ostrvom na sredini prilično nam se dopala ali smo odmah shvatili da je lepša za fotografisanje nego za kupanje. Glavni problem je širina plaže. Ograničena skoro vertikalnom liticom, plaža je u najvećem delu široka svega 3-4 metra. Delovalo nam je to neobično a i davalo je malo prirodnog hlada pa smo odlučili da ostanemo. Odabrali smo mesto i postavili logor. Malo kasnije talasi su se produžili i voda je počela da nas ugrožava. Morali smo da se sklonimo na širi deo koji se u međuvremenu oslobodio. Ceo taj uski deo je posle nekog vremena bio poplavljen.



Ovde je za razliku od Pefkija i Agkalija bilo i peska na dnu mora i dugog plićaka. Uživali smo u brčkanju mada se u kasnijem delu dana voda prilično isprljala. Do ostrvceta se lako stiže ali treba paziti na ježeve kojih ima u velikom broju kada stene zamene pesak. U celini smo bili zadovoljni ali nismo ni pomislili da dođemo još jednom. Kasnije (u Beogradu) sam video da i desno od ove uvale ima prostora za kupanje, očito se nismo najbolje pripremili za Eviju.


Izlet na Skijatos


Letovati u Pefkiju a ne iskoristiti priliku za izlet do Skijatosa, za tako nešto morate imati stvarno dobar razlog. Jedini dobar koji mi pada na pamet jeste da ste pre toga bili na Skijatosu. Od svih letovališta koji u ponudi imaju izlet na Skijatos, Pefki je najmanje udaljen od odredišta (ne računajući poluostrvo Pilion i njegove strme obale). To ne samo što obara cenu (10€ v.s. 35€ pa sve x4 ...) već i dužinu putovanja svodi na razumnu meru. Dve agencije iz Pefkija skoro svakodnevno organizuju ovaj izlet, sa vrlo sličnim programom putovanja. Tri sata na plaži Kukunarija i tri sata u gradiću Skijatos. Ostalo vreme plovite.



Kukunarija ili Kukunarios smeštena je u malom zalivu na jugozapadnom ćošku ostrva. Koliko god vam pričali o njoj i njenoj lepoti, ne mogu da vam pokvare osećaj opčinjenosti kada je vidite. Blago je lučnog oblika a ono što prvo uočita kada joj prilazite je zeleni pojas u zaleđu cele plaže. Sačinjen je od primorskih četinara koji daju zdrav i potpun hlad u drugom pojasu dok je prvi pojas uz more peščani i naravno izložen suncu. I širina i dužina plaže su skoro idealnih dimenzija, dovoljno veliki da omogućavaju puno posetilaca a opet ne previše tako da se zadržava neki osećaj intimnosti i ušuškanosti. Kukunariju možete da sagledate što nije slučaj sa gore pomenutom Agkali plažom. Pesak na Kukunariji zaista svetluca (photo) tako da zlani pesak Skijatosa nije samo fraza. More ima prelepu, zelenkastu boju. Dubina nastupa postepeno, voda je bistra i mirna, prepuna riba, bojim se da malo preterujem ali Kukunarija mi je zaista izgledala kao raj na Zemlji.


Iza plaže je uski pojas zelenila, nešto između šume i parka. Drveće mnogo lepo i neobično izgleda ali na žalost ne bih mogao da ga identifikujem. Kroz ovaj pojas vodi nekoliko staza a iza njega nalazi se manje jezero. Cela ova oblast je zaštićena i navodno ima puno životinja koje ovuda slobodno skitaju. Labudove smo videli ali ne i zečeve.

Plaža je uređena, drvena staza ide skoro celom njenom dužinom, postoje tuševi a postoji i par čistih toaleta sa sve toalet papirom i tečnošću za pranje ruku. Pošto sve to mora nekako da se plati, ležaljke na Kukunariji su skuplje nego inače i plaćaju se odvojeno od pića. Četiri beach bara, pa birate koji vam se dopada.

Na Kukunariji smo proveli tri sata. Dovoljno da moja lista (grčkih) najlepših plaža pretrpi značajne promene na vrhu. Od uređenih, pitomih plaža svakako je na prvom mestu. To uređena treba uslovno shvatiti, Grci u tome imaju mere i ne preteruju. Lično volim da pobegnem od civilizacije, uživao sam u divljim plažama Lefkade, ali Kukunarija svakako nije nešto od čega biste bežali. Nema puno fotografija same plaže, iz razumljivih razloga, ne znam da li sam bio dovoljno ubedljiv ali Kukunarija je nešto što treba videti.

U Skijatos stižemo nešto ispred 15h. Taman za ručak. Jedemo giros a zatim krećemo da razgledamo mesto. Skijatos je lep gradić, klasičan ostrvski, sa belim kućama sabijenim jedna do druge. Kao i u svim sličnim gradićima, ne postoje stvari koje morate videti, prosto prošetajte, užvajte i obratite pažnju na detalje. U Skijatosu se međutim obavezno morate popeti do crkve na brdu i terase ispred crkve koja gledan na luku i zaliv. Pogled odozgo je fantastičan, vazduh je bio izuzetno čist i vrlo sam zadovoljan fotografijama koje sam napravio sa tog mesta.



Još jedno mesto koje treba obići je poluostrvo Bourtzi. Kažu da je poluostrvo iako liči na ostrvo spojeno stazom sa Skijatosom. Nalazi se u samoj luci (gornja slika, ono zelenilo), ceo grad gleda ka njemu i predstavlja jedan od njegovih lepših detalja. Postoji staza koja ide oko Bourtzija, postoji i mesto iznad mora gde se može popiti kafa ali sada za tako nešto nije bilo vremena. Uopšte, vremena nemate puno ni za grad ni za plažu. Ako celu priču shvatite kao izlet i upoznavanje sa Skijatosom, lepo ćete se provesti. 


U povratku stajemo pored ostrva Pontikonisi gde je planirano kupanje. Sa sve skakanjem sa broda. Razlika u programu agencije koju smo odabrali i one druge je što oni imaju 3+3 sata a mi smo jedan sat u gradu menjali za sat kupanja. 
Ostrvo se nalazi u blizini Evije, severno od nje. Nije nastanjeno ali ima svetionik na svojoj severnoj strani. Mi prolazimo i stižemo do zaliva sa južne strane ovog ostrvceta. U zalivu je usidrena jahta, verovatno su tu pobegli da bi pronašli mir i tišinu. I još je verovatnije da su se jako obradovali kada je gomila ljudi uz povike i dreku počela da sa broda skače u more. Leto volim između ostalog zato što što možemo da pođemo na jednodnevni izlet brodom u šorcu i majici, sa jednim rancem za nas četvoro i onda da stanemo i poskačemo u more a potom da biramo hoćemo li ili nećemo da se presvučemo. Taj osećaj slobode je nešto što druga godišnja doba ne mogu da nam pruže.


O još nekim mestima i završna reč odbrane Evije


Ako letujete na severnoj Eviji ono što svakako ne treba propustiti je banja Edipsos ili Lutra Edipsos. Zaslužila je posebnu priču koju sam već napisao u ovom postu. Napisao sam tamo nešto i o poluostrvu Lihada. Na kraju tog poluostrva, na najzapadnijem delu Evije, nalaze se neka vulkanska ostrva i to je nešto što smo ostavili za sledeći dolazak. I kada pominjem šta nismo videli, nismo otišli ni do Drimona vodopada a nismo se ni spustili južnije od Lutre Edipsos, prema mestima Ilia i Rovies. Svaki odlazak na more traži da uspostavimo ravnotežu između odmora i želje da vidimo nešto novo. Na Eviji to nije mnogo veliki problem, na Peloponezu već jeste...

Malo o gradićima na severnu ostrva. Ispred samog Pefkija nalazi se mesto Asmini. Prolazili smo nekoliko puta ali nismo svraćali. Pitanje je vremena kada će se ova dva mesta spojiti u jedno. Istija je najveće mesto na severu Evije. Udaljena je od mora i predstavlja raskrsnicu puteva o čemu sam već pisao. Od Pefkija je udaljena nekih 12km, prolazili smo svaki put kada bi išli zapadno a i odlazili smo par puta do Lidla. Trg deluje interesantno, planirali smo jedno veče da prošetamo ali to se nije dogodilo. Što valjda znači da nije dovoljno interesantno. 

Orei i Neos Pirgos su manja mesta na obali, vrlo blizu jedno drugom. Ostrvska magistrala prolazi iznad njih ali postoji i put pored samog mora koji ih spaja. Kroz Neos Pirgos smo samo prošli i videli ga iz kola. Ima solidnu plažu i kada se Pefki bude previše komercijalizovao, verovatno će dobiti na značaju. Blizu Neos Pirgosa, pored samog puta, nalazi se plaža Nissiotissa. Meni se dopala i predlagao sam da se vratimo na kupanje kada smo drugi put išli u Lutru ali bio sam preglasan.


U Oreiju smo se zaustavili jedno pre podne (isti dan kada sam preglasan za plažu...), pre svega da bi videli statuu mermernog bika. U pitanju je ogromni bik dužine 3,28m koji potiče iz sa nekog nadgrobnog spomenika iz IV veka pre Hrista. Statua je izvađena iz mora kod Oreija 1965. godine. Smeštana je u staklenu vitrinu, pored ulice u blizini mora. Lepo je kada se u nekom muzeju saberu svi značajni arheološki nalazi iz neke oblasti ali lepo je i kada nešto ostane tu gde je nađeno, ovoga puta predstavljalo je dovoljan razlog da svratimo u Orei. A kada smo već svratili malo smo prošetali i prilično nam se dopalo. Malo, mirno mesto, potpuno otvoreno prema moru, sa jednim ogromnim i jednim manjim dokom koji pružaju osećaj neverovatne širine. Na obali, između ova dva doka, nalazi se red kafića kojima hlad daje namenski posađeno, nisko drveće. Jedini nedostatak je naravno plaža. Ista priča, nije da nemate gde da se kupate ali ...  Orei je malo mesto, isključivo pogodno za odmor, nikako za zabavu. U blizini je banja pa za neku godinu...


Dok u Oriju

I na kraju, severna Evija da ili ne. Prethodne godine smo odustali zbog plaža. Nismo pogrešili, na severnoj Eviji za plaže se najviše može reći da su korektne. Moguće da smo nešto propustili, voleo bih da je tako. Severna Evija je pre svega prilika da vidite nešto novo, za pristojne pare i ne preterano daleko. Ako tako razmišljate i ako ste obišli neka druga mesta u Grčkoj, onda da. Ako volite dobra i proverena mesta gde se udobno osećate, ako vam je plaža najbitnija, onda ne. Ako se odlučite za Pefki, sve preporuke za Papadioti kuću. Da li ćemo mi ponovo otići? Možda ali tek pošto vidimo južnu Eviju i neka druga mesta. Kratak je život da bi čovek ponovo letovao u Pefkiju. Ali uvek može da svrati, u odlasku ili povratku, na dan ili dva, ako putuje kolima. 




Povratak

... koji više nema nikakve veze sa Evijom

Iz Pefkija krećemo u zoru 31.avgusta. Kada ste na ostrvu, satnica trajekta je nešto sa čim morate računati. Stižemo oko 6:30 u Agiokampos i lagano se ukrcavamo u poluprazan feribot. Istovremeno sa našim isplovljavanjem, sunce izlazi iza brda Evije. Dan će biti lep, kao i svi tokom prethodne sedmice. Autoput je bio skoro prazan a vožnja po njemu pravi melem posle uskih i izrovanih puteva na Eviji. Temperatura je bila prijanta i sve je obećavalo lep dan.

Povratak sa mora uvek iskoristimo da još negde svratimo i još nešto vidimo. Edesini vodopadi, Bitolj, Strumica i vodopadni ispod Belasice, Solun, kanjon Matke, antički Korint, manastir Bogorodice Veljuse, sve to i još ponešto obišli smo u povratku sa letovanja. Ove godine smo možda prvi put kiksirali u izboru.


A izbor je pao na Larisu. Da vidimio grad i svratimo u Ikeu. Nije me pokolebalo ni kada sam pregledajući turističku ponudu shvatio da Larisa ima vrlo malo znamenitosti koje treba posetiti. Nema veze, videćemo kako grad izgleda. U ponedeljak, koji je označavao kraj udarne turističke sezone i prethodio početku školske godine, Larisa je i dalje bila vrela a njene ulice pune ljudi koji su tačno znali gde idu. Nije bilo mnogo prostora za turiste. Videli smo antički amfiteater ali u atmosferi i ambijentu radnog dana to je prošlo skoro nezapaženo. Kada sve saberem potpuno nepotrebno smo ulazili u grad. Osim doručka u pekari sa slike koji je bio sasvim ok. Žao mi je što ovakve utiske nosim o Larisi, uz bolji tajming verovatno bi mi ostala u lepšoj uspomeni.

U Ikei klasika, kupili neke sitnice i ručali. Zatim smo nastavili prema Olimpskoj regiji, istim putem kojim smo deset dana ranije prošli. Smeštaj smo pronašli u hotelu Livitra (Livithra), ispod Olimpa i između Platamona i Leptokarije. Na karti je taj kraj označen kao Paralija Skotina (u prevodu Plaža Skotina, mesto Skotina je nešto malo dalje od mora). Tu negde se završava taj razruđeni skup hotela, pansiona, kampova i prodavnica koji se proteže skroz od Platamona, tačnije od brda sa tvrđavom.



Hotel Livitra bio je prilično pust i moguće je da smo u tom trenutku bili jedini gosti. Soba je bila prosečnog kvaliteta a krevet na sprat govorio je da je na silu pretvorena u četvorokrevetnu. Dve male terase gledale su na dvorište i na Olimp na zapadu. Najlepši deo hotela bio je bazen koji vidite na gornjoj fotografiji. Za jedno noćenje bio je pun pogodak.

Upozorenje: Dalji tekst sadrži mnogo više ličnog što inače izbegavam u ovom blogu. Ako ne volite tuđu nostalgiju, ovo je trenutak da prekinete čitanje.

Popodne provodimo na bazenu. Neuspela poseta Larisi pomalo mi je pokvarila raspoloženje. Ipak, dan još uvek nije bio završen. Pošto sam poslao lokaciju na kojoj se nalazimo, dobio sam od kuće informaciju da je u neposrednoj blizini kamp Olimpus u kome sam bio kao klinac. I onda, kao i sada, svake godine letovali smo u Grčkoj. Ali tada su letovanja potpuno drugačije izgledala. Kampovali smo, nismo ostajali kraće od 18 dana i uvek smo dolazili u ovaj kraj. U dva kampa, prvo u Posejdon a kada smo otkrili Olimpus više ga nismo menjali. Posejdon sam pronašao pre dve godine (photo), on još uvek funkcioniše, a za Olimpus sam znao da je odavno napušten. Njega nisam tražio, smatrao sam da ništa nije ostalo a moguće i da podsvesno nisam želeo da rušim sliku koju sam nosio iz detinjstva. Jer Olimpus je uvek bio prva asocijacija na letovanja iz tog perioda i njen najlepši deo.

Pronašao sam (najverovatniju) lokaciju na Google Maps, seo sam u kola i krenuo. Nije baš lako sve objasniti. Uski put na koji sam skrenuo ni po čemu nije bio specifičan. Nikakav orijentir, nikakva krivina, proširenje, ništa što bih mogao da uporedim sa slikom formiranom pre više od 30 godina, u doba kada detalji imaju mnogo veći značaj a slike mnogo duži vek trajanja. Ali posle par stotina metara jednostavno sam znao da sam tu. Mesto mi se urezalo u sećanje jer smo na tom putu dva puta proveli celu noć čekajući u redu da se oslobodi mesto u kampu - kamp je imao označena mesta i primao fiksan broj šatora ili prikolica. Kada sam stigao do krivine gde put savija desno, dileme više nije bilo. Iznenađenja jeste.



Znao sam da je malo ispod krivine recepcija i ulaz u kamp ali uopšte nisam očekivao da ću ih zateći iste onakve kakve sam ih ostavio avgusta 1981. Oronula od vremena, zarasla u travu, sa polupanim natpisom i nekoliko grafita, ali nesumnjivo TA recepcija, isto okrečena i sa istom ogradom. Čak sam i unutrašnjost lako prepoznao, drveni pult i drvene pregrade za pasoše. Očigledno da je kamp napušten neposredno pošto smo mi prestali da dolazimo tako da nikakve promene nisu stigli da naprave. I upravo to je bilo ono što dodatno pojačalo utisak. Kao da smo svi mi koji smo tamo letovali istovremeno prestali da dolazimo i kada su sledećeg leta radnici u kampu videli da nikoga nema i oni su otišli i ostavili sve kako je bilo.

Da, izgledalo je kao da sam se vratio kroz vreme. Da se snimao film, sada bi tu išao flashback, prikazala bi se nekadašnja vreva i mesto bi oživelo. Potpuno sam i neometan, premotavao sam taj flashback u glavi dok sam tumarao okolo i fotografisao. I razmišljao kako je neobično što sam trideset i kusur godina kasnije ponovo tu, sećao se nekih dragih ljudi sa kojima smo delili lepe trenutke i žestoko osećao prolaznost vremena. Možda malo prelazim u patetiku ali ne sećam se da sam ikada nešto slično doživeo. 



Dalje od recepcije nije se moglo. Neko je očigledno kupio ceo kompleks i razapeo bodljikavu žicu preko ograde. Planirao sam da sutradan uđem u kamp sa obale - nisu mogli celog da ga ograde. Ali kada sam stigao naoružan fotoaparatom, primetio sam da novi vlasnici obilaze prostor i vrše neka osmatranja i planiranja. Ipak sam otišao do dela kampa gde su bili samoposluga, restoran, diskoteka i slične ustanove. Napušteno, ruinirano ali i prepoznatljivo. Ako ne grešim na gornjoj fotografiji su ostaci diskoteke. U pitanju je kraj '70-tih, diskoteka je bila opasana trskom, mi smo bili klinci i motali se ispred a glavna atrakcija bila nam je kada bi među svim onim stranim pesmama pustili hit Zdravka Čolića, Glavo luda.

To veče smo posetili gradić Platamon, još jedno kultno mesto mog detinjstva. Samo što sadašnji Platamon vrlo malo liči na onaj koga pamtim. Nije mi se dopao, suviše šljašti, suviše gužve, prost niz taverni, kafića i prodavnica. Sutradan ujutru išli smo na plažu ispod hotela. Plaža je ovde lepa, peščana, čista i široka, baš onakva kakvu je pamtim. Desno je prepoznatljiva slika brda sa tvrđavom i tunelom. Ipak, more nije tako bistro kao u nekim drugim mestima. I nekako je obično. Nema zaliva, ostrva, uvala. Izgleda da sam se u međuvremenu malo razmazio...







Fotografije:

Pefki i severna Evija

Izlet na Skijatos

Orei, 20 fotografija za 16 minuta

Ispod Olimpa, Larisa...

Lutra Edipsos



Tri godine kasnije, jula 2018. ponovo smo letovali na severu Evije. Post Severna Evija (II) možete ovde pročitati.












4 коментара:

  1. Ja sa muzem ove godine letujem u Pefki i bas u Papadioti kuću, pa mi je ova reportaza dobro dosla :-)

    ОдговориИзбриши
  2. Super! Nadam se da će vam bili lepo koliko i nama. Pozdrav!

    ОдговориИзбриши
  3. Pefki je dosadno,jednolično mesto, jedino što vredi je šetalište.
    Šta fali plaži u Oreiju? Umesto da napišete šta vam se nije svidelo, vi stavite tri tačke! Plaža je sasvim ok, ima deo gde je samo pesak, ostalo je mešavina sa sitnim šljunkom. Zašto očekujete da sci vole ogromne plaže? Ili samo peščane?

    ОдговориИзбриши
  4. Hvala na komentaru!
    Ne očekujem naravno da svi dele moje mišljenje i moj ukus, ni kada su plaže u pitanju niti za druge stvari. Prosto pišem ono kako ja vidim neke stvari. Nekome se dopadne pa čita dalje, neko ne deli moje mišljenje pa neće čitati sledeći post.
    Tri tačke za plažu u Oreiju, ako se više i sećam dobro, znače da nemam nešto konkretno da joj zamerim, prosto nedovoljno dobra. Pisao sam o Oreiju i u postu Severna Evija (II), o plaži malo dalje od mesta koja je po meni dosta interesantnija.
    Za Pefki se slažemo da je šetalište najvrednije što poseduje. Jedino što ga ja ne bih baš nazvao dosadnim i jednoličnim ali opet ponavljam, stvar ukusa.
    Sve najbolje!

    ОдговориИзбриши