понедељак, 3. март 2014.

Proleće u februaru - Kozomor

U subotu 15. februara bio je Dan državnosti. Naravno, ni po čemu dan nije ličio na prazinik, oni koji rade vikendom radili su i taj dan, sve prodavnice su radile, apoteke da i ne spominjem. Ipak vlada je smatrala da smo oštećeni time što je neradni dan pao u subotu pa nas je častila i ponedeljkom. A poklonu se u zube ne gleda, posebno ako je vreme bilo takvo da bi mu se i 1.maj obradovao.

Vlada je objavio da tog 17.februara vodi grupu na Kozomor. Ideja mi se dopala, nisam bio tamo od septembra 2010. Ima još jedan jak razlog zašto volim Valjevske planine. Mogu da priključim grupi na magistrali kod OMV-a što u prevodu znači sat više spavanja. 

Nisam geograf i nije mi baš najjasnije na koji način je Kozomor posebna planina a ne deo Maljena. Nalazi se u produžetku ove poznatije planine, na njenoj zapadnoj strani. Sa svojim jedinim pravim vrhom Velikim Kozomorom (1007m) uspeva nekako da prebaci granicu i upiše se u srednje visoke planine. Nije mnogo velika ni po površini. Istočno od nje je već pomenuti Maljen a sa njene zapadne strane nalazi se dolina kojom ide put Valjevo - Kosjerić ali i čuvena pruga Beograd - Bar. Severno od Kozomora je put kojim se sa Divčibara stiže do Kaone i do ukrštanja sa već pomenutim putem Valjevo - Kosjerić. Dakle ako sa Divčibara krenete ka Kosjeriću i dalje ka Požegi, obići ćete oko Kozomora.  

Južno od Kozomora nalazi se prelepa dolina, ograničena planinama Kozomorom (levo na slici) i Maljenom (desno) na severu i Subjelom na jugu. Nadmorska visina se kreće između 500-600m, vazduh je prijatan i čist, a okolne planine obezbeđuju puno staza za šetnju. O pogledu da i ne govorim. Sve to sela Skakavci, Rosići, Kosjerićka Mionica i druga koriste za razvoj turizma koji je ovde zastupljeniji nego u drugim krajevima Srbije. Od adaptiranih starih porodičnih kuća do kompleksa bungalova sa bazenima. Putokazi sa prezimenima domaćinstava svuda su postavljeni, ne možete da zalutate. Preporuka za sve koji žele odmor, udobnost ali i rekreaciju.

Kao što sam već napomenuo, dan je bio predivan, sunčan i topao. Ni traga od zime. Idemo skoro do Valjeva, ispred grada je skretanje za Kosjerić, penjemo se sve do Kaone a onda se spuštamo do sela Ražana. Selo je među planinarima poznato i popularno, od njega polaze i u njemu se završavaju mnoge akcije. Pored toga Ražana je rodno mesto Svetomira Đukića, osnivača Olimpijskog komiteta Srbije. Staza do vrha Kozomora polazi iz samog sela, sa puta. Ipak nas sedmoro ima drugačiji plan. Koristeći trek Miroslava Ostića hoćemo da se popnemo na Kozomor sa južne strane. Vlada nam odobrava da se odvojimo i krećemo dužim ali interesantnijim putem.

Ispod Ražane skrećemo levo i paralelno sa putem idemo ka selu Skakavci. Na bregu ispred sela nailazimo na vajat sa uređenim prostorom oko njega. Tu je i krajputaš, drvenom nadstrešnicom zaštićen od kiše i snega. Spuštamo se u centar sela, prolazimo pored škole i nastavljamo ka jednom na lepših i poznatijih detalja ovog kraja - vodopadu Skakavac. U pitanju je stena koju je rečica izdubila i napravila svojevrstan bazen. Nekoliko puta sam dolazio ali nisam baš imao sreće sa količinom vode tako da ne treba gajiti prevelika očekivanja ali ga svakako ne treba propustiti ako ste u ovom kraju. Ne samo vodopad već i njegova okolina predstavljaju vrlo prijatno i uređeno mesto za izlet.


Vodopad Skakavac

Malo se zadržavamo pored vodopada i idemo dalje. Od vodopada do podnožja Kozomora prolazimo prvo pored njiva a zatim izlazimo na uski asfaltni put koji vodi negde prema Maljenu. Sa njega se odvaja široka staza koja vodi do ispod Kozomora. Uspon do vrha Veliki Kozomor je monoton i manje-više dosadan ali i to je deo posla. Povremeno izađemo na neki vidikovac i zastanemo da fotografišemo ili da se prosto divimo pejzažima. Na vrhu pravimo malo dužu pauzu. Sedimo i gledamo ka Maljenu. Leđa u leđa sa vrhom je vidikovac koji gleda na drugu stranu, ka Taorskoj steni i Povlenu.

Od Velikog Kozomora do Maljena ne gubimo mnogo na visini što mi dodatno unosi sumnju u nezavisnost planine Kozomor. Izlazimo na asfalt negde ispod Paljbe, vidikovca i vrha Maljena. Da je vidikovac jasno je jer pogled obuhvata celu onu dolinu o kojoj sam pričao, do Subjela. Da je vrh... neka bude. Tabanamo asfaltom do Divčibara. Nedovoljna kilometraža tera nas na dodatno pešačenje. Forsiramo ski stazu i izlazimo na Crni vrh. Zalazak sunca na Crnom vrhu dovoljna je nagrada za uloženi trud. Ostajem na vrhu nešto duže, sedim i posmatram predeo ispod Maljena. Ima još vremena do polaska i lepše ga je gore provesti. Naravno, stižem na vreme da popijem pivo pre polaska.


Pogled sa Crnog vrha

Na kraju 21km i oko 1000m uspona. Poklon ponedeljak iskorišćen na pravi način.

Fotografije








Нема коментара:

Постави коментар