субота, 27. октобар 2018.

XV uspon na Vujči zub i vrhove Orjena

Sredina je oktobra i vreme da polako svodim račune za ovogodišnju letnju sezonu. Ova akcija mi je verovatno poslednja višednevna u 2018. godini. Ali kakava! Lepše zatvaranje sezone teško da sam mogao i da zamislim. Učestvovali smo na XV usponu na Vučji zub i vrhove Orjena i proveli tri prelepa jesenja dana u Trebinju i okolini. Prelepa jer je vreme bilo lepo ali i grad i okolina gde smo boravili.

Igrom slučaja sezonu sam započeo hercegovačkom planinom (Čvrsnica) i završavam je u Hercegovini. Nisam do sada ništa znao o akciji koju Planinarsko društvo "Vučji zub" iz Trebinja organizuje na istoimeni vrh prelepog i surovog Orjena. Ni o vrhu ništa nisam znao ali shvatio sam da nije običan kada sam u planu akcije pročitao da mu je predgrupa 50m viša Jastrebica.

Akciju je vodio Đera iz pančevačkog Jelenka. Često idem sa njima, bili smo zajedno na Durmitoru pre par meseci, pa je u autobus bio dosta poznatih lica. Krenuli smo u četvrtak veče i celu noć putovali do Trebinja. I to je ono što nas sprečava da češće idemo dole, dug i naporan put koji će nadam se jednog dana biti i skraćen i olakšan.



Leotar


Kao klinac bio sam zaluđenik za fudbal. Ne toliko za igru koliko za organizaciju i sistem takmičenja, rezultate, nazive klubova. Pomno sam proučavao tabele prve i druge lige na poslednjim stranama Večernjih Novosti koje je deda svakodnevno donosio kući, uredno presavijene u džepu od sakoa. Tražio sam skrivena, samo meni znana značenja i simbolike u nazivima klubova i uglavnom se na osnovu njih opredeljivao. Jugoslavija je tada imala dve grupe druge savezne lige, istočnu i zapadnu. Borac iz Čačka, za koji sam navijao i čije sam utakmice ponekad posećivao, bio redovni član istočne grupe. Bez ambicija da uđe u prvu ligu i bez opasnosti da ispadne iz druge. Bod na strani bio je kao kuća, bod u Čačku retko se prepuštao. Tako se nekada igralo. U zapadnoj grupi istu takvu ulogu igrao je Leotar iz Trebinja. Bez šanse da ga vidim na televiziji ili uživo, taj pomalo čudni naziv bio je jedino što sam ikada saznao o klubu. Drugi klubovi bili su zanimljiviji, dolazili su iz poznatih gradova, ispadali i upadali u ligu, gubili i pobeđivali sa velikom razlikom. Leotar je bio skoro nevidljiv, minimalni porazi, minimalne pobede. Nikada mi nije bilo jasno odakle mu bodovi ali redovno su ostajali u ligi. Ta neprimetnost učinila je vremenom da dobiju na egzotičnosti i postanu mi zanimljiviji. Otkud im ime Leotar i šta u stvarnom životu označava, ni to nisam znao. Mnogo godina kasnije čuo sam za planinu iznad grada i kockice su se sklopile. Sada sam se i popeo na nju pa je priča na neki način zatvorena. 




Leotar leži severno od Trebinja, koje opet leži u dolini ispod Leotara. Položaj sam utvrdio još pre polaska, na Google Earth, ali tek kada sam stigao dole shvatio sam u kojoj meri su grad i planina vezani. Leotar se vidi iz skoro svake tačke u gradu, nezaobilazan je deo njegove panorame i verovatno svaki stanovnik Trebinja lako može prepoznati njegove konture. Sa druge strane, pogled na Trebinje sa Leotara je fenomenalan.

Iako ima visinu planine, Leotar više liči na brdo. Jako brzo (strmo) se uzdiže i isto tako brzo spušta. Drveća skoro da i nema, o izvorima i rekama da i ne govorim. Liči na jedan ogroman vidikovac, ne samo prema Trebinju nego i na sve druge strane.


Do vrha smo stigli betonskim putem, odvojivši se sa asfaltnog nešto malo ispred Trebinja. Usput smo svratili da vidimo tvrđavu Gljiva, deo fortifikacionog sistema koji je Austrougarska izgradila krajem XIX veka. U prilično je lošem stanju. Na vrhu planine nalazi se tv predajnik i objekat sa stalnom posadom. I betonski stub kao oznaka vrha. Napravili smo malo dužu pauzu i spustili se južnom stranom, markiranom i prilično strmom stazom koja vodi ka gradu.

Ideja je bila da odemo do tvrđave Kličanj ali toplo vreme, težak teren i noć provedena u autobusu usporili su nas pa smo odustali i spustili se pravo u Trebinje. Pre toga smo izašli na Kovlo, ne bih ga smeo nazvati vrhom, pre uzvišenjem pošto se ne uzdiže mnogo iznad okolnog terena.



Trebinje


Trebinje mi se dopalo još dok smo ga odozgo posmatrali. Neobičan način da se grad upozna, sagledaš mu panoramu a zatim siđeš i sve to izbliza pogledaš. A panoramom Trebinja dominira reka Trebišnjica koja teče kroz sam centar grada. Trebišnjica bukvalno polovi grad po kome je dobila ime. Pri tom dva puta menja pravac pod pravim uglom što sliku čini još živopisnijom. 



Kada vidite Trebinje, imate potrebu da redefinište izraz da grad leži na reci. Većina gradova njegove veličine leži pored reke a ovaj zaista leži na reci. Nekoliko mostova, šetalište pored reke, kuće koje voda zapljuskuje. Trebišnjica opravdava to poverenje i zaista izgleda lepo. Voda je bistra a reka neočekivano široka. Ne znam da li je plavila grad. Kažu da je bila najveća ponornica na svetu pre betoniranja korita u Popovom polju i izgradnje hidrocentrala. Svašta sam još saznao o ovoj reci tragajući po Internetu ali ne smem da širim priču.


Između Kamenog mosta i sledećeg nizvodno, čije ime ako i postoji ne znam, na samoj desnoj obali reke, nalazi se Stari grad. Nekadašnje utvrđenje i danas je opasano zidinama, sa najmanje dve kapije. Izgrađen početkom XVIII veka, delo je dubrovačkih majstora i verovatno otuda potiču sve one kamene, renesansne zgrade. Stari grad je pun kafana različitih tipova i namena, hotela i pansiona. Tu je i poslastičarnica Grk u kojoj su mnogi nadoknadili kalorije izgubljene na Orjenu. Neposredno pored poslastičarnice nalazi se Anđelkina kapija i Safetov prozor iz znate-već-koje serije. Malo dalje je obnovljena Osman-pašina džamija a naravno tu je i Muzej Hercegovine. U muzeju smo bili, ima šta da se vidi. Osim legata Jovana Dučića tu je i izložba o životu u gradu u prošlim vremenima.


Improvizovani pijac u samom centru grada

Odmah pored Starog grada je popločani trg na kome je u nedeljno jutro bio improvizovani pijac. Pored trga je prelapa bašta restorana Platani, malo dalje katolička katedrala i pravoslavna saborna crkva sa vrlo lepo uređenim dvorištem na koje se neprimetno nastavlja park. Ako krenete uzvodno pored reke, doći ćete do starog, kamenog mosta iz XVI veka. Arslanagića most je još jedna zadužbina Mehmed-paše Sokolovića. Malo je skrajnut s obzirom na njegov izgled i značaj a opet dobro je da je uopšte tu - ako sam dobro shvatio pri izgradnji hidroelektrane potopljen je i tek godinu dana kasnije, pri pražnjenju akumulacije, most je rastavljen i prenet na novu lokaciju.


Arslanagića most

I to je ukratno ono što smo za relatnivno kratko vreme uspeli da vidimo. Trebinje sam razgledao u petak veče i nedelju prepodne. Malo vremena osim za jednu površnu, čisto spoljnu sliku grada. Smeštaj je bio odličan. Stan u novogradnji u samom centru omogućio nam je da maksimalno iskoristimo ograničeno vreme koje smo imali.


Orjen


I na kraju ono zbog čega smo došli. Krševiti, kišni i bezvodni Orjen. Da je kršni saznali smo, da je kišni na sreću nismo pošto je ceo dan bio sunčan. To što je bezvodan vrlo je interesantno jer spada u najkišovitije oblasti u Evropi (čuli ste za Crkvice) a opet zbog kraškog reljefa i strukture tla ta voda se ne zadržava već ponire u dubinu i na površini ništa ne ostane. I da dodam još dva prideva, atraktivni i prelepi Orjen.


Reovačka greda

Orjen je kako Vikipedija kaže najviša subadriatička planina dinarskog orogena. Drugim rečima od dinarskih planina koje leže uz samo more, Orjen je najviši. Nalazi se na granici Bosne i Crne Gore, jugoistočno od Trebinja i iznad Risna i Herceg Novog. Na već pomenutoj Vikipediji ima zaista iscrpan članak o planini a ja ću se ovde zadržati na onome što smo mi videli. 

Krenuli smo iz Trebinja nešto pre 7, putem za Herceg Novi. Posle nekih desetak kilometara odvojili smo se levo i sporednim putem prešli bar još toliko do Uble. Nisam baš sagledao šta to mesto predstavlja, pitomo je i imate utisak da ste negde stigli. Vikipedija kaže da je u pitanju napušteno naselje, žena koju smo upoznali u Trebinju reče nam da ima vikendicu na Ubli. Ono što je sigurno, dotle je asfalt a dalje idete peške. 

Akcija je bila dobro posećena, bilo nas je sa raznih strana. Uvek rado viđeni Somborci su valjda najduži put prevalili. Nisam baš dobar u proceni broja učesnika, recimo da nas je bilo između 100 i 300. Domaćini iz planinarskog društva "Vučji zub" iz Trebinja odlično su organizovali akciju. Raspoređeni duž cele kolone, kontrolisali su situaciju u svakom trenutku i držali sasvim solidan tempo.


Južni greben kojim nismo išli

Orjen se u ovom delu pruža u pravcu severozapad-jugoistok, u vidu dva grebena i doline između njih. Takav oblik reljefa, karakterističan za ovu i mnoge druge planine, nastao je glacijalnom erozijom. Lednika tu više nema ali kažu da ih je nekada bilo dosta. Ovaj je napravio dobar posao. Desni ili južniji greben završava se najvišim vrhom planine, malo neobičnog imena Zubački kabao (1894). Levim grebenom kojim ćemo se mi kretati dominira drugi vrh po visini - Jastrebica ili Velika Jastrebica (1865). Na sredini, između ova dva grebena i na kraju doline, smestio se Vučji zub (1805). Atraktivni izgled i nepristupačni teren očito su mu bili nedovoljni pa je i položajem morao da istakne dominantnost nad susednim i višim vrhovima. 

Staza nas vodi pravo u dolinu. Posle par kilometara odvajamo se od nje na levo i tu počinje uspon. Ne mnogo jak ali ni za potcenjivanje. Idemo kroz bukovu šumu kakvu nisam očekivao na Orjenu. Drveće je ogromno i zdravo, šuma nije gusta i bez problema se krećemo. Nekoliko puta mi se učinilo da ćemo izaći na greben ali zapravo smo išli paralelno sa njim. Ako se zaboravite, možete da pomislite da ste u Homolju. Onda izađete iz šume i odmah shvatite gde se nalazite.


Jastrebica

Pogled vam se otvara na sve strane i tako će biti većim delom ture. Desno je već pomenuti drugi greben a levo crnogorski krš na kome je najupečatljivije piramidalno uzvišenje iznad Nikšića, na žalost ne znam kako se zove. Ispred je Jastrebica. Odmah po izlasku iz šume sledi najjači uspon i kada ga savladate tek onda vidite vrh do koga vam je ostala lagana šetnja kamenitom stazom. Jastrebica je pri lepom vremenu vrlo pristupačna što za orjenske uslove znači da stižete hodajući, bez veranja. Duga pauza na vrhu sve dok i poslednji učesnik akcije nije stigao. Onda se delimo, jedan deo grupe spušta se u Pirinu poljanu a mi ostali idemo dalje, ka Vučjem zubu. Između dva vrha nalazi se još jedno uzvišenje, staza je grebenska, otvorena, lako se prati i bez markacija koje su česte i uočljive.


Nećete svaki vrh nazvati vučji zub. Posebno u kraju koji je sav krševit. Mora da se izdvaja od ostalih vrhova, da bude atraktivniji od njih, iz daleka ali i kada mu priđete, da bude krševitiji, strmiji, nepristupačniji. Jako, jako oštre škrape možda i nisu neophodne ali na Vučjem zubu ih ima toliko da rukavice za penjanje najtoplije preporučujem. Od mesta gde smo štapove spakovali u ranac išli smo sigurno još sat vremena do vrha. Uglavnom smo se peli i rukama i nogama, zaobilazali duboke pukotine, prelazili preko greda, izvlačili se na stene. Tek povremeno bi bili nagrađeni vrlo kratkom deonicom koju smo mogli da prepešačimo. Ne postoji jedinstveni put ali markacija je tu da vam pokaže najlakši. 




Ne postoji ni neko izrazito opasno mesto koga ćete naglasiti i gde se treba posebno čuvati. Ali zato je teren takav da na svakom koraku pad može da bude koban kada imate u vidu šta bi vas dočekalo. Tako da je pored iskustva u penjanju stena najvažnija stvar koncentracija. Ne smete se opustiti ni jedan trenutak. I dobre cipele su neophodne. One su i ovaj put podnele najveći teret.


Sam vrh ne vidite dok se skroz ne približite najvišem grebenu, zaklanja ga stena ispred vas. Taj greben, dužine nekih 50m, najlakši je deo stene. I to je lep osećaj, kada uspravno prilazite vrhu, svesni da ste posao već završili. O pogledu ozogzo ne treba trošiti reči, imate fotografije. Od motiva najčešće sam se zadržavao na Reovačkoj gredi koja se nalazi u produžetku pravca kojim smo se kretali. Položaj sunca onemogućavao je više fotografija vrha Zubački kabao (kako li glasi genitiv...) što je još jedna ujdurma Vučjeg zuba. Bez oblačka na više letnjem nego jesenjem nebu i bez ikakve šanse da padne kiša, dovoljno vremena provedenog na vrhu dok nismo sve učesnike sačekali, zajednička fotografija, sve to je napravilo potpun doživljaj vrha kakvog do sada nisam popeo.

U povratku idemo suprotnom stranom, zapadnom. Spuštamo se na greben koji vodi ka najvišem vrhu pa ga onda napuštamo, silazimo u već pominjanu dolinu i njom idemo do Uble. Ovaj pravac jeste lakši, nema onakvih stena, ali kakvu vertikalu ima! Silazili smo u manjim grupama plašeći se odrona - staza silazi u pravi levak i svaki oboreni kamen nepogrešivo bi išao ka nama. Kada prođete to mesto dalje nema većih problema. Staza praktično vodi kroz šumu ali je dovoljno široka za udoban silazak i na nekoliko mesta omogućava fantastične poglede na vrh iza nas. 


Pogled na Vučji zub iz doline

Najlepše mesto pri silasku je Dobri do. Ne znam šta zaustavlja šumu da se proširi na ovo travnato ostrvo. Vode na žalost ni tu nema a bilo bi idealno za kampovanje. Pravimo kratku pauzu i idemo dalje. Stižemo do Pirine poljane koja leži ispod same Jastrebice. Tu nas čeka čaj. Dalje je skoro ravno. Na Ublu stižemo u sumrak. Pakujemo se u autobus i vozimo do planinarskog doma. Domaćini su bili pravi, pripremili su nam besplatan ručak. Dobijamo i zahvalnice za učešće. Voleo bih da kažem da ću doći i sledeće godine ali dosta je daleko. Nadam se da će nastaviti tradiciju pa možda dođem na XX uspon. U međuvremenu treba popeti Zubački kabao i Subru ali to je neka druga priča, kako sam čuo isto ovako atraktivna...



Fotografije:
Trebinje, Leotar
Orjen










5 коментара:

  1. Ko samo pogleda fotografije, a ne pročita tekst, grdno će se prevariti...Odlično.

    ОдговориИзбриши
  2. Hvala na komentaru!
    To je i inače opšti princip, čitajte ne gledajte samo slike. ;)

    ОдговориИзбриши
  3. Dočarao si akciju, onima koji su bili za uspomenu, nama koji nismo, da poželimo, hvala ti :)

    ОдговориИзбриши
  4. To i jeste jedna od ideja pisanja, da povuče nekoga da i sam ode. Posebno na ovakve akcije gde jedna ekipa ne može da ide iz godine u godinu a zaista bi bilo šteta da zamre i ugasi se. Pozdrav! :)

    ОдговориИзбриши
  5. https://www.facebook.com/photo.php?fbid=1731037807006310&set=a.1731007513676006&type=3&theater

    ОдговориИзбриши