четвртак, 14. август 2025.

Italijanski Alpi i Dolomiti

Prethodno i ovo leto planinario sam po Italiji, iznad nekih visina do kojih do sada nisam dobacivao. Prošle godine bilo je nekih događaja o kojima nisam želeo da pišem a u dužoj priči prosto nisam mogao da ih preskočim, tako da ni posta nije bilo. Zato sam sada sve spojio u jednu priču. Daleke 2012. popeo sam Musalu i tih 2925m dugo se držalo kao lični rekord, ko Bimonov skok iz Meksika. Dodao sam u međuvremenu sve što je moglo na Balkanu i Sloveniji ali sve je bilo ispod 3000m. Skoro da se formirala psihološka granica. Da bi ih prešao, morao sam da krenem u Austriju ili Italiju koja se prva namestila. 

 

Ortrel Alpi, vrh Cufalšpic 

Jula 2024. išli smo na Ortrel Alpe. To je jedan od planinskih masiva Alpa i nalazi se u centralnom delu severne Italije a prelazi i u Švajcarsku. Ime je dobio po najvišem vrhu Ortrelu (3905m) za koga je zanimljivo da je svojevremeno bio najviši vrh Austrougarske. Bili smo smešteni u planinarskom domu Rifugio Cevedale.  Putovanje kroz Sloveniju i Austriju a posebno kroz italijanski Južni Tirol ostavilo je na mene jak utisak, skoro isti kao i samo planinarenje.


Prvog dana izašli smo na vrh Cima Nera (3037m) pošto nismo uspeli da popnemo jedan drugi, viši od njega. Bio je vrlo neobičan osećaj popeti najviši vrh u životu i konačno preći tih 3000m a da to bude utešni vrh. Zato su se stvari dovele u red sledećeg dana. Popeli smo Cufalšpic (Zufallspitze) sa za mene impozantnom visinom 3757m. Ovaj vrh ima blizanca desetak metara višeg, Monte Cevedale. Podaci na Internetu nisu toliko jasni, negde se ovaj naš i ne spominje a negde naziva i Cevedale II. 
U Južnom Tirolu mešaju se italijanski i nemački nazivi i vrhovi često imaju i jedan i drugi.

Vrh Cufalšpic 

U stvarnosti, ali i na karti u domu, vrhovi su jasno i dovoljno razdvojeni. Najveća razlika i ono što nas je uputilo na Cufalšpic bilo je to što je Cevedale bio potpuno prekriven snegom dok je na našem vrhu stena uglavnom bila suva, uz nekoliko snežnih deonica. Ovi iskusniji kažu da nije bilo ni malo naivno. Meni lično nije bilo preterano naporno i bio sam vrlo zadovoljan onim što smo uradili. Toliko da sam u povratku odlučio da ne idem na vrh Dolomita već da se popnem na greben sa druge strane jezera Fedaia i uživam u prelepom danu. Tako je nastao jedan od najlepših foto albuma koje sam napravio a vrh sam ostavio kao zalog ponovnog dolaska.

Dole jezero Fedaia, preko Marmolada, u sredini Puna Penia 

 

Dolomiti, Marmolada 

Taj dolazak desio se već naredne tj. ove godine. Isti dvojac Jovan Jarić i Dragan Trninić vodio je i ovu akciju. Kao da je pisana za mene, prvo će da ponove Dolomite a onda dalje na zapad gde je cilj Gran Paradiso, jedan od najviših vrhova Alpa. Pročitao sam plan, kretanje u navezi po glečeru bilo je nešto novo za mene, ali reakcija je bila slična onoj Vorena Outsa u filmu Divlja horda:


Prvi deo akcije odvijao se u Dolomitima. Ceo dan smo putovali i uveče stigli u kamp Palafavera. Nalazi se na nekih 1500m visine, između impresivnih vrhova Monte Civeta i Monte Pelmo. Uređen, čist, sa svim konforom od restorana, prodavnice, prostorije za druženje do tople vode tokom celog dana. Loša prognoza i najava kiše, uz činjenicu da šest godina nisam spavao u šatoru, prilično su mi podigli pritisak pred polazak. Ali vreme je ispalo ok, dopustilo nam je da namestimo i skupimo šatore po suvom, kiša je padala samo jednu noć i sledećeg dana.

Kamp Palafavera i Monte Civeta iza njega 

Trebalo je prvo jutro da idemo na neku feratu ali smo zbog prognoze promenili plan i otišli na Marmoladu. Marmolada je deo Dolomita ili planina koja pripada Dolomitima, kako više volite. Atraktivna je jer se na njoj nalaze jedini preostali glečer i najviši vrh Dolomita Punta Penia (3343m), na koji smo se nameračili. 

Imamo nešto manje od sat vremena vožnje od kampa do prevoja i jezera Fedaia odakle krećemo da se penjemo. Prethodno pravimo malo dužu pauzu ispred doma koji se isto zove Marmolada, u kome smo spavali prošle godine i koji na žalost preporučujem da zaobiđete ako možete. Ako ipak svratite vodite računa kad plaćate, čuvajte račune... Od doma nastavljamo kolima preko brane koja pravi jezero, zatim se penjemo pored nekoliko restorana i jednog muzeja, sve do parkinga gde ostavljamo kola. Jutro je bilo prelepo ali vrlo brzo su se oblaci navukli. Kiše na sreću toga dana neće biti na Marmoladi iako su je najavili. 

Od samog starta kreće jak uspon. Nekada se prvi deo staze prelazio žičarom ali je ova stradala u lavini pre nekoliko godina. Taj prvi deo znači nekih 600-700m uspona, što nikako nije zanemarljivo. Kasnili smo u polasku pa malo više forsiramo. Prvu pauzu pravimo tek negde ispod glečera. Nosio sam neko teško uže i sve to me je prilično izmorilo. Na pauzi nameštamo dereze, formiramo naveze i krećemo. Sam početak glečera je najteži, strmo je i ima vrlo malo snega. Zatim nagib postaje blaži ali već sam prilično umoran, visok sam za onaj cepin, uže kojim smo vezani me dekoncentriše i kiša samo što ne počne. U prevodu bilo je i lepših dana na planinama. Tek kada sa glečera pređemo na feratu malo sam odahnuo. 

Vrh Dolomita, Punta Penia
 
Ferata nas izvodi na najvišu stenu, vrh je ispred nas, uspon do njega je relativno lagan i to je to. Nije, jer sve je relativno osim umora koji je apsolutan. Bio sam toliko iscrpljen da sam se bukvalno dovukao do vrha. Kasnije su i drugi rekli koliko im je taj poslednji deo teško pao. Bila je magla i pogled sa vrha nije bio baš za priču. Ali nije padala kiša što je u tom trenutku bilo najvažnije.

Silazak je bio dug i naporan. Interesantan u početku dok je vetar naizmenično sklanjao i navlačio oblake što vam uvek omogućava atraktivne i dinamične fotografije. Kasnije je bilo vrlo monotono. Imali smo zagušenje na onom najstrmijem delu glečera, dugo smo stajali, na sreću nije bilo mnogo hladno. Kada krenemo prema kampu noć je već odavno pala...

 

 

Tu noć je padala jaka kiša, ne odmah, negde pred zoru je počela. Izmena plana i rotacija drugog i trećeg dana bili su pun pogodak, čak i da nije bilo kiše. Popeli smo Marmoladu, nešto smo već uradili i sada smo mogli opušteno da idemo do Kortine d'Ampeco. Negde blizu nje je ta ferata koja je bila u planu ali smo odustali zbog kiše koja je svaki čas stajala i počinjala.


Kortina je vrlo lep gradić. Treba je videti, provesti neko vreme i uživati. Ništa posebno nemam da preporučim ali ako ste tamo svakako otiđite. Okružena je sa svih strana atraktivnim vrhovima Dolomita koji su, kada bi oblaci dozvolili, upotpunjavali sliku grada. U povratku smo stali na prevoju Passo Giao i to je možda i najlepša slika koju nosim sa Dolomita.

Prevoj Passo Giao 
  

Grajski Alpi, Gran Paradiso 

Treće jutro pakujemo šatore i krećemo na celodnevno putovanje do Doline Aosta (Valle d'Aosta). Izlazimo na autoput A27 koji Veneciju povezuje sa Dolomitima, sa njega iznad Treviza skrećemo prema Vićenci gde se uključujemo na najprometniji A4 ka Milanu i Torinu a zatim na A5 koji ova dva grada spaja sa tunelom ispod Mon Blana i dalje sa Francuskom. Sa njega se isključujemo iza grada Aosta i penjemo se u dolinu između dva duga planinska grebena, na levom je Gran Paradiso. Penjemo se jer izlazimo skoro na 2000m, dolina je kada je gledate sa vrhova iznad nje. 


Dolina je vrlo živo i prijatno mesto. Celom dužinom kroz nju teče brza planinska reka. Prolazimo kroz nekoliko manjih naselja koji uglavnom žive od turizma. Stižemo na uređeni parking, sa WC-om i česmom sa pijaćom vodom. Pored je veliki bar, nekoliko kampova i apartmana. Ljudi je puno, neki se kao mi penju do doma, neki silaze, neki su prosto tu, šetaju i uživaju daleko od žege koja vlada u nižim predelima. Do doma imamo nekih 800m uspona. Penjemo se zapadnom stranom tako da nas sve vreme obasjava kasno popodnevno sunce. Dan je prelep, idealan za pešačenje. 

Dom Vitorio Emanuele II leži ispod jedne stene koja ga štiti ali i zaklanja pogled na Gran Paradiso. Zato vidimo nekoliko nižih vrhova, prošaranih snegom i ne baš udobnih za penjanje. Ispred doma je jezerce i česma sa pijaćom vodom. Ne plaćamo je kao prethodne godine, nešto što će čovečanstvo tek naučiti da ceni. Spavali smo u paviljonu pored glavne zgrade, sobe sa po devet kreveta, po tri u visinu i širinu. Silazak noću sa najvišeg može se uporediti sa silaskom sa stene Gran Paradisa. Hranom nisam bio oduševljen ali kupili su me pivom u flašama od 0.66l i po vrlo razumnoj ceni.

Uspon na Gran Paradiso bio je drugačiji od svih do sada. Najmanje zato što ću prvi put preći 4.000m. Bio sam već na 3.700 i probleme sa visinom nisam očekivao. Pre svega to mi je bio prvi ozbiljan susret sa glečerom i prvo ozbiljno kretanje u navezi. Marmolada je bila samo uvod, prezentacija onoga što nas čeka. Tokom te prezentacije ozbiljno sam razmišljao treba li mi tako nešto. Ne ono kada baldišete pa kažete nikad više, to sam odavno prevazišao. Prosto svako ima neku granicu, treba li ja moju da ostavim ispod nivoa glečera? Dovoljno i tu ima atraktivnih vrhova, za dva života. Imam iskustva u kretanju po snegu i sa derezama a opet jedan sam od onih o kojima drugi vode računa i ne volim takve situacije. Ako sneg bude dobar i glečer bude kompaktan, onda je ok, snage imam dovoljno da izguram uspon. Ako bude problema, ne znam kako ću reagovati. Na kraju mojih 100+ kg (sa sve opremom...) nije baš idealno za sneg, svaki korak je težak. Zadržao sam svoje sumnje za sebe, shvatio da nisam najslabija karika i da je sada taj trenutak da se to ispenje pa kada se vratim kući sešću sa sobom i videti šta dalje.


Na sreću sneg je bio odličan, glečer je bio u dobrom stanju i problema nije bilo. Krenuli smo oko pola 6 ujutru, svi drugi su otišli pre nas. U početku je bilo hladno i pomalo neprijatno - peli smo sa zapadne strane i sunce nas dugo nije videlo. Na sneg smo relativno brzo stigli tako da smo veći deo dana proveli sa derezama na nogama. Čim smo ih stavili naišao je najveći uspon i to je bio najteži deo toga dana. Onda smo izašli na sunce, došla je jedina duža pauza posle koje smo formirali naveze i sve je postalo mnogo bolje. 

Već tu su prizori oko nas bili neverovatni. Sunce je sijalo sve vreme, pogled na Mon Blan i druge vrhove oko nas bio je otvoren, idealno za fotografisanje. Trudio sam se ipak da ne vadim često telefon iz džepa da mi ne remeti koncentraciju. Tempo hoda bio je prilično lagan, pratio sam ga bez problema. Pored nas su prolazili planinari koji su se vraćali sa vrha, atmosfera je bila dobra, sneg dobar i ni jednog trenutka nisam posumnjao da ćemo uspeti. 


Na kraju uspona je stena. Raskačili smo se jedni od drugih i skinuli dereze. Stena nije naivna, posebno što je prošarana snegom. Na samom vrhu su dve potpuno vertikale stene, nasađene na ovu veliku. Jedna od njih je viša, na njoj je statua Madone i to je najviša tačka. Uzverao sam se i stigao na vrh, mnogo svežiji nego tri dana ranije na Punta Peniu. Nije bilo euforije, cilj sam postepeno ostvarivao tokom ta dva dana. Plus što priča na ovakvim vrhovima nije završena kada stignete do njih, treba se i vratiti. 

Povratak je u početku bio lep i lagan, kasnije je postalo prilično smorno, posebno kada smo skinuli dereze a kraj je bio još uvek daleko. Vreme se pogoršalo, oblaci su počeli da se navlače. Kiša će lagano početi nekih desetak metara ispred doma ali će brzo stati i pustiti nas da se sredimo i čestitamo jedni drugima. Osuće dobro kada budemo sedeli u restoranu i uz pivo čekali večeru. Pre šest godina popeo sam Maja Jezerece iz Valbone. Zapisao sam na blogu tada da sam se osećao kao kada u nekoj igrici pređete nivo. Sličan osećaj bio je i sada, prešao sam još jedan nivo. Ne znam još uvek šta je iza njega...


 

Fotografije:

Ortrel Alpi '24

Dolomiti '24

Marmolada '25

Gran Paradiso '25